Danas rođendan slave Zlatko i Zoran Vujović – hajdukovci koji su obilježili kraj sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Bili su izvrsni igrači, sportaši u pravom smislu te riječi. U prvu momčad počeli su ulaziti još za vrijeme trenera Miće Duvančića i Vlatka Markovića, i to na bekovskim pozicijama – kako to već biva kad treba “popuniti rupu” u tada već modernom nogometu.
Pravu eksploziju doživio je posebno Zlatko, u šampionskoj Ivićevoj sezoni 1978./79., kada je preko noći trebalo pronaći zamjenu za Skavišu Žungula, koji je neočekivano otišao u Ameriku, očaran američkim snom, Studiom 54 i starletom Moni Kovačić. Tog proljeća, dok se Hajduk u mrtvoj utrci s Dinamom borio za naslov, iznimno brzi i eksplozivni napadač Zlatko Vujović bio je presudan s deset postignutih golova. U samo šest mjeseci stigao je i do reprezentacije, čiji će važan član ostati više od desetljeća.
Čak i kad je zašao u godine, beogradska čaršija pitala je izbornika Ivicu Osima zašto i dalje stavlja Zlatka. Osim je tada odgovorio: “Vi ne razumijete, Zlatko mi je najbolji obrambeni igrač” – aludirajući na stalni pritisak koji je ovaj moderni napadač stvarao na protivničku obranu. Na Poljudu je ostavio dubok trag – bio je i najbolji strijelac lige, igrač koji je sam ulazio u prilike, ponekad i pet-šest puta po utakmici. Znalo je biti povika zbog promašaja, ali Zlatko je bio stalna prijetnja golu protivnika. Tijekom osamdesetih bio je jedan od najboljih europskih nogometaša, kapetan i legenda Hajduka.
Veliki pečat ostavio je i Zoran Vujović, polivalentni nogometaš kojeg su treneri koristili na više pozicija. Posebno se istaknuo u finišu sezone 1982./83., kada su se braća, nakon odsluženja vojnog roka, vratila puna snage i predvodila Hajduk u borbi za naslov. Zoran je tada zabio čak šest golova u četiri utakmice – rijetko smo ikada vidjeli takvog Zorana, a ni mnoge druge.
“Onaj Zoranov finiš prvenstva 1983., ono je bilo strašno”, zna reći moj prijatelj Ivo, zaljubljenik u bijelu boju i nezaobilazna faca iz stare Torcide osamdesetih.
Naravno, bilo je i anegdota. Tako su jednom u Sarajevu, kad Zlatko nije mogao izaći na kraj s protivničkim “flasterom”, blizanci na poluvremenu zamijenili dresove i brojeve. Sudac se nije snašao, ali ih je prepoznao napadač Sarajeva Predrag Pašić, koji ih je poznavao još iz juniorskih dana, i odmah prijavio zamjenu.
Danas Zlatko i Zoran slave svoj 67. rođendan. Obojica su još u punoj snazi i sportskog izgleda, uvijek elegantni i gospodski kada ih sretnemo u gradu – kao da bi i danas mogli istrčati na Poljud.
Vrijeme je da i oni dobiju svoj mural u Splitu, uz Ivana Gudelja i Baku Sliškovića, kako bi se zaokružila generacija hajdukovih osamdesetih. Generacija koja možda nije osvojila sve trofeje koje je mogla, ali je ostavila uspomene koje se ne brišu iz hajdukologije.
Sretan rođendan braći Vujović – sretni smo što smo vas gledali.
