U petak je otpočeo dvanaestodnevni rok za prikupljanje potpisa potencijalnih kandidata na izborima za predsjednika Republike koji će biti održani 29. prosinca.
Jedan od uvjeta da bi se bilo kandidatom na predsjedničkim izborima je 10 tisuća potpisa podrške punoljetnih građana Hrvatske koje je potrebno prikupiti u 12 dana.
Nekima od onih koji su najavili kandidature to neće biti problem, pogotovo ako iza njih stoje političke stranke sa svojim infrastrukturama. Neki pretendenti trebat će se, pak, pomučiti da bi ispunili taj uvjet.
Puno je primjera s prijašnjih predsjedničkih izbora koji pokazuju da su mnogi htjeli ući u izbornu utrku, a zapeli već prije starta ne uspjevši skupiti 10 tisuća potpisa propisanih Zakonom o izboru Predsjednika RH, piše N1.
“Došao nam je kandidat sa samo jednim potpisom”
Pritom je bilo mnogo bizarnih situacija.
“Jedan kandidat, mislim da je to bilo na izborima 2009. godine, došao je tu u Državno izborno povjerenstvo s kutijama u kojima su bili potpisi. Fotoreporteri su to poslikali, novinari uzeli izjavu od njega, a na kutijama je bila njegova slika s lentom. Kada smo otvorili kutije bile su pune novinskih papira, a ne potpisa. No on je, eto, dobio svojih pet minuta slave. I još je potom uložio žalbu Ustavnom sudu da smo mu mi zamijenili kutije”, prisjetio se glasnogovornik DIP-a Slaven Hojski.
“Koliko se sjećam, došao nam je i jedan kandidat i donio samo jedan potpis”, dodao je Hojski koji kaže da ga ne bi iznenadilo ako bi i ovoga puta bilo sličnih “predstava” prilikom predaje potpisa.
“Potpisivalo” se nevidljivom tintom
Onaj prvi nesuđeni kandidat kojega je spomenuo Hojski bio je Stjepan Gnječ, čelnik svojedobne Gospodarske stranke. Bilo je to na izborima 2009. godine u koje je Gnječ krenuo pompozno – odjeven u bijelo odijelo i praćen limenom glazbom. U DIP je tada došao tvrdeći da nosi više od 33 tisuće potpisa podrške svojoj kandidaturi.
“Mi smo u DIP donijeli kutije s točno 33.060 potpisa, predali ih i otišli, a nakon samo 10 minuta svi mediji su objavili da smo donijeli kutije s praznim papirima. Znam ja što se dogodilo. Zamjena kutija!”, govorio je potom.
Kasnije je navodno tvrdio da su svi ti potpisi bili ispisani nevidljivom tintom te da se mogu vidjeti samo ako se papire izloži svjetlosti ili kozmičkim zrakama.
Najprije bez ijednog, a onda s pola milijuna
Drugi nesuđeni kandidat kojeg je spomenuo glasnogovornik DIP-a bio je Slobodan Midžić. On je u čak tri navrata pokušavao postati predsjedničkim kandidatom. Bolje reći – glumio je da to želi.
Uoči prošlih predsjedničkih izbora 2019. godine u DIP je umjesto minimalno potrebnih 10 tisuća potpisa donio tek jedan jedini. I to vlastiti!
Sličnu je predstavu izveo i na izborima 2014. godine kada je umjesto potpisa na propisanim obrascima DIP-u predao CD tvrdeći da je na njemu pohranjeno pola milijuna potpisa. Midžić se pokušao kandidirati i na predsjedničkim izborima 2009. godine najavljujući svoju kampanju sloganom “Najbolji momak u svemiru”. Tada je DIP-u predao kandidaturu bez ijednog potpisa tvrdeći da mu je zapravo cilj biti predsjednikom Europske unije. U međuvremenu se na društvenim mrežama predstavljao kao “Prvi predsjednik Svijeta”.
Ne treba mu to jer je “izaslanik Božji”
A uoči predsjedničkih izbora 2014. u DIP je dva sata prije isteka roka za predaju potpisa stigao izvjesni Ratko Dobrović donijevši prazne obrasce za potpise tvrdeći da su to “bjanko potpisi”.
“Kao predsjedničkom kandidatu ispod časti mi je prikupljati potpise”, kazao je.
Bez potpisa je uoči izbora 2004. godine u DIP došao i Marčelo Brajnović, slikar iz Rovinja, objasnivši to tvrdnjom da je on “izaslanik Kraljevstva Božjeg” te da stoga ne osjeća potrebu skupljati potpise.
Potpisi? Zar nije dovoljna dobra volja?
Iste 2004. godine tu, u međuvremenu već jako otrcanu foru s predajom potpisa “bez potpisa” izveo je i Mladen Čizmić iz Splita kazavši kako je mislio da je za sudjelovanje na izborima “dovoljna dobra volja”. Iste godine kandidat je htio biti i Boris Požega iz Zagreba, ali i on nije uspio skupiti dovoljno potpisa. Za to je okrivio medije koji su ga, kako je rekao, prethodno bojkotirali jer mu je na konferenciju za novinare od 23 pozvanih došao samo jedan.
U DIP-u se 2004. pojavio i Stevko Marinković iz Komiže na Visu koji je krivnju za neuspjelo prikupljanje potpisa svalio na ljude koji su ih trebali prikupljati u Zagrebu, ali su otišli na službeni put.
