U Velikom smo tjednu, razdoblju promišljanja o svetosti vremena i događaja u njemu. Veliki tjedan počinje Cvjetnicom, a završava Uskrsom.
Različiti su običaji danas prisutni diljem zemlje za ovo uskrsno vrijeme, a posebno su zanimljivi oni kojih su se držali naši stari. Došla su nova vremena, novi ljudi, novi običaji, ali valja se prisjetiti onih starih običaja i na taj način ih otrgnuti od zaborava. Jedan od onih koji je pisao o starim običajima je pok. Frano Baras, esejist, kazališni kritičar, feljtonist i prevoditelj iz Splita kojeg se nazivalo 'čuvarom splitskog pamćenja'. Upravo njegovi tekstovi pomogli su nam da vam dočaramo kako je to nekoć izgledalo u Splitu.
Na ovaj način vratit ćemo vas u neke davne dane na splitskom području, možda vas prisjetiti priča vaših djedova i baka o tome kako su se nekada davno provodili uskrsni dani.
Tamo negdje početkom 20. stoljeća po splitskim težačkim kućama mlade su djevojke na Cvjetnicu ustajale prije zore da bi pogledale je li im dragi posuo dvor cvijećem ili slatkišima. Prije mise su se blagoslivljale maslinove grančice, a ponegdje čak i palmine ili javorove. Mladost je u grane stavljala i kiticu proljetnog cvijeća. Poslije bi se to cvijeće stavilo u umivaonik i tako namirisanom vodom se umivalo lice. Djeca su svoje grane ukrašavala ptičicama od smokvine srčike, a one namijenjene svećenicima bojalo se u zlatnu ili srebrnu boju. Stariji muškarci u zapučak bi stavljali križiće napravljene od palmina lista.
Slikoviti običaji Velikog petka
Tijekom čitave godine se čuvala blagoslovljena maslinova grančica. Zataknula bi se o svetačku sliku i bila ukras spavaće dobe. Težaci su ih stavljali i u kuhinje, konobe, staje. Služila je za škropljenje blagoslovljenom vodom, a nosilo je se i na grobove najmilijih. One od prošle godine, već sasušene, se bacalo u vatru ili palilo u trenucima velikog nevremena jer se vjerovalo – da to može spasiti ljetinu.
Po Cvjetnici u crkvama se izlagao Presveti Sakrament sve do Velike srijede. Od zore do mraka, svakog sata, najveće zvono bumbal Sv. Duje najavljivao je svete ure klanjanja. U tom trenutku stari su Splićani običavali izgovoriti 'Blažena ura, blaženi čas / kad se porodi Isukrst naš'.
Za večernji obred na Veliku srijedu pjevali su se psalmi, a priredio bi se i tzv. baraban. Vjernici bi lupali šibama i štapovima po podu i klupama. Na Veliki petak bi se prikazala Isusova posljednja večera s apostolima, a biskup bi simbolično prao noge dvanaestorici uglednih vjernika. Zvona su tijekom misa bila zavezana, a ponovno bi se oglasila tek na Veliku subotu. Po stanovima bi se prekrivala zrcala jer se vjerovalo da bi se u njima mogao ukazati sam Nečastivi.
Običaji Velikog petka bili su osobito slikoviti u starom Splitu. Cijele obitelji posjećivale bi Božji grob, a bio je običaj posjetiti barem sedam crkava tako da je grad tijekom poslijepodneva bio pun vjernika. Zato je nekad postojao izraz 'Bilo je svita ka’ na Veli petak!'
Isusov grob je predstavljalo položeno i prekriveno raspelo ili kip ukrašen zelenilom, cvijećem i bezbrojnim posudicama s isklijalim mladicama pšenice, leće ili graha. Osvjetljavale su ga brojne voštanice i žmirkavi lumini u ulju.
Živi križevi
Osim unutrašnjosti crkava, simbolima korote prekrivani su i prozori po trgovima i glavnim gradskim ulicama. Kada bi pao mrak uslijedila bi veličanstvena, veoma slikovita procesija. Govorilo se da je sličnu moguće vidjeti samo u Rimu! Sudionici procesije bili su svečano odjeveni: pučani u nedjeljnim odijelima, gospoda u frakovima, časnici u paradnim odorama. Bratimi u bijelim i smeđim tunikama s kukuljicama nosili su teške duplire, torce i ferale. Žene su bile prekrivene crnim maramama i velovima, a u rukama su pobožno držale svijeće raznih veličina. Bio je to najsvečaniji obred Velikog tjedna u kojem su uz biskupa, kanonike i ostalo svećenstvo sudjelovali civilni i vojni uglednici te predstavnici staleža. Bile su tu i bratovštine, redovnici i redovnice, djeca iz sirotišta, pučkoškolci i srednjoškolci. Čak i odred vojnika s bajunetama na puškama. Njima bi se pridružilo nepregledno mnoštvo ostalih građana. Dok nije bilo električne rasvjete, prozori kuća bili su osvijetljeni desecima voštanica i lumina.
Povorka bi povremeno zastala, a pjevači glavnih župa Sv. Petra i Sv. Križa natjecali bi se tko će ljepše otpjevati čuveni napjev 'Puče moj'. Obišavši središnji dio grada procesija se preko Pjace vraćala Krešimirovom ulicom na Peristil gdje bi svi jednoglasno zapjevali 'Ispovidajte se Gospodinu'… Ta mistična noćna procesija budila je među Splićanima svih uzrasta kolektivni vjernički zanos, poticala ih na skrušeno kajanje za počinjene grijehe i budila im vjeru u Kristovo uskrsnuće. Ipak, maštu Splićana nekoć su najviše uzbuđivali tzv. Živi križevi. Evo kako ih opisuje očevidac iz sedamdesetih godina XIX. stoljeća:
Tada dolazi prvi živi križ, pa drugi, treći, četvrti, peti, i šesti. Ide čovjek odjeven u crnu haljinu. Glavu i lice prekriva mu kukuljica s po dva mala otvora za oči. Noge su im bose, a kad prolazi između gledatelja i svjetla voštanica, kroz tanku crnu tkaninu naziru mu se goli udovi. Kroz rukave je provučen odeblji štap, tako da jadnik mora raskriženih ruka koračati, a procesija traje čitav sat i više! I njegovi drugovi hodaju goli u crnim haljinama s ispruženim rukama oponašajući teturanje na smrt umorna čovjeka, pa teturaju uzduž i poprijeko, lijevo i desno, sve dok njihova iscrpljenost ne prestane biti glumom i dok im koljena ne počnu stvarno klecati…
Rano ujutro na Veliku subotu pred crkvama se obavljao blagoslov ognja. Vjernici su uzimali malo žeravice u potić ili važić i nakon toga žurili kućama da njom potpale ognjište. Kada bi misnik oko 11.30 sati zapjevao 'Gloria in excelsis Deo'… zabrujala bi sva zvona. Pridružile bi se i sirene parobroda i lokomotiva. Po crkvama se umivalo lice blagoslovljenom vodom, raspremalo Božji grob i uklanjalo prevjese sa svetih slika. Na kraju bi zanosno zapjevali 'Tebe Boga hvalimo'.
Zvonjava pa umivanje
Čim bi se začula zvonjava sa zvona koja su dva dana bila zavezana, svi bi se krenuli umivati. Do vode nije bilo kako doći, trebalo je čekati ispred bunara i uličnih česmi. Vjernici su se umivali da bi čisti dočekali Uskrsnuće Gospodinovo.
Domaćice su toga dana imale pune ruke posla. Mijesile su kruh i druga uskrsna peciva, a današnje sirnice počele su se uvoziti iz Trsta tek potkraj 19. stoljeća. Kuhala su se i bojala jaja, uglavnom vodom od prokuhanog crvenog luka ili zelja.
Na sam Uskrs domaćice bi uranile na misu noseći u košari namirnice za blagoslov. Običaj je bio darivati župnika kuhanim jajima ili pecivom. Nakon mise bi požurile ukućanima odnijeti blagoslovljenu hranu. Članovi obitelji odlazili su na veliku misu svečano odjeveni. Čestitali su znancima, prijateljima i rodbini riječima 'Na dobro vam došlo uskrsnuće Gospodinovo' ili bi rekli samo 'Sretan Uskrs!' Djecu se darivalo jajima, kotonjadom, garitulima (pecivom u obliku pletenice, lutke, guske i sl. s umetnutim obojenim jajem). Uslijedila bi vesela igra tucanje jaja. U šaci se stisne jaje da se vidi samo vrh, drugi igrač udara vrhom svoga jajeta, pobjeđuje onaj čije jaje izdrži udarce, a da mu ljuska ne napukne.
