Jučer je Opera Gala u Galeriji Meštrović označila svečano zatvaranje jubilarnog 70. Splitskog ljeta. Maestro Ivo Lipanović spustio je festivalsku zastavu i stavio točku na i još jednog izdanja ovog renomiranog kulturnog događaja, koje je ove godine kao uvertiru imalo niz kazališnih i nekazališnih previranja, pretpostavki o izmjenama na čelu ustanove, promjene unutar Uprave, ali i početno neprihvaćanje Kazališnog vijeća i ministrice Obuljen Koržinek prve verzije programa 70. Splitskog ljeta. Vicko Bilandžić naposljetku je ostao na svojoj poziciji, Operu je preuzela dugogodišnja violončelistica Orkestra HNK-a Sunčana Tušek, na čelu baleta i dalje je Pedro Carneiro, Drama je, nažalost, sad već u domeni „vjerovali ili ne“, još jednom ostala bez ikakva vodstva, u iščekivanju preuzimanja kormila mladog i perspektivnog dramaturga Ivana Penovića.
Jedna je od pamtljivijih (i vrlo iskrenih i ambicioznih) želja bila ona vršiteljice dužnosti ravnatelja Opere Sunčane Tušek, a to je da se Opera prije svega okrene domaćim solističkim snagama. Iako su tom planu na put stale i neke prisilne izmjene zbog bolesti, ostat će upamćeno da su opernim i koncertnim izvedbama ravnali dirigenti usko povezani sa Splitom, ili svojim podrijetlom, ili umjetničkim djelovanjem. Za dirigentskim pultom scenske kantate „Carmina Burana“ na Splitskom je ljetu debitirao Ivan Hut, povjerenje za dirigiranje „Aidom“ pripalo je dirigentu zbora HNK-a Split Vetonu Marevciju, „Ero s onoga svijeta“ već je tradicionalno predvodio Hari Zlodre, a „Opera Gala“ odvila se pod dirigentskom palicom Ive Lipanovića. Važne su uloge u „Carmina Burana“ ponijeli bariton Ljubomir Puškarić i kontratenor Franko Klisović, ovogodišnja je protagonistica Aide bila Kristina Kolar, uz standardne solističke snage priključili su se i Igor Krišto i Grga Peroš, novi je Ero Martin Sušnik bio izuzetno uvjerljiv u svojoj ulozi; na Operi Gala neke su od najljepših arija otpjevali rado viđeni hrvatski gosti, a napravilo se mjesta i za nadolazeće mlade snage poput sopranistice Ane Malovan. Iako se ne može pobjeći onoj dobroj staroj „De gustibus non est disputandum“ te činjenici da su kritika a i gledatelji na neke od izvedbi gledali čak i radikalno drugačije, neosporna je činjenica da je Sunčana Tušek hrabro ustrajala u svojoj ideji da žila kucavica opernog dijela Splitskog ljeta budu renomirani hrvatski umjetnici, što zaslužuje sve pohvale.
U kvartetu izvođača koje smatramo vrijednima pohvale, a u skromnoj koncepciji festivalskih nagrada njihova imena nisu spomenuta, kao prvoga ćemo izdvojiti šibenskog kontratenora Franka Klisovića. U zanimljivoj režiji uglednog poljskog redatelja Michała Znanieckog i pod suverenim ravnanjem maestra Ivana Huta, Klisoviću je u scenskoj kantati „Carmina Burana“ koja je nalikovala pomalo bizarnoj „Noći u muzeju“ pripala uloga labuda, koji opisuje svoje „pečene“ muke. Znaniecki je Klisovića zamislio kao intrigantno dijabolično stvorenje, a njegova je izvedba bila fascinantna. Punina, neobična boja i iznimna gipkost glasa sljubile su se s vrlo uočljivim glumačkim talentom kojim je Klisović „pojeo pozornicu“ i praktički natjerao zboraše da svi svoj nastup podignu na razinu više. Skladan u interakciji s drugima, a specifičan do te mjere da oči i uši fiksirate na njega. Klisovićev nastup izdvajamo kao najupečatljiviji dio operne faze Splitskog ljeta.
U području drame po našem izboru dilema nije ni postajala – Katarina Romac u ulozi Judite bila je glumački dragulj i prekrasan hommage onom sloju Splitskog ljeta koji naginje tradiciji (u tu bi kategoriju spadale i „splitske“ izvedbe poput „Smija i suza starega Splita“, „Priče s trajekta“, a tradicionalni je dragulj svakako i „Ero s onoga svijeta“). Romac je u viziji redatelja Dražena Krešića bila svevremenska junakinja koja nas vodi na kontemplativno putovanje svijetom sumnje, grijeha, snage i pobjede morala. Judita kakvu proživljava i oblikuje Romac nije ni samo starozavjetna ni samo Marulićeva junakinja – ona je inherentno naša, bliska, moguća, ali i herojska u ustrajnosti da mijenja okolinu nabolje i ostavlja svoj etički okvir neuništivim. Njezin je scenski govor upravo savršen, glas dramatično sugestivan, pokret gibak i upečatljiv, a gluma precizna, odmjerena, emotivna i pažljiva prema recipijentu. Po našem izboru – najbolje glumačko postignuće 70. Splitskog ljeta.
Balet se često u krugovima dodjela kazališnih nagrada iznimno nepošteno zapostavlja, a ovog je ljeta baletni ansambl splitskog HNK-a imao mnogo posla kojem se pristupilo ozbiljno, marljivo i s dušom. „Veliki Gatsby“ u predivnom umjetničkom kaleidoskopu priča i emocija koje je u njega upisao koreograf Leo Mujić jedna je od onih repriza kojih se publika ne može zasititi. Ansambl i izvrsni solisti evidentno uživaju u toj raskošnoj priči o društvenom usponu, intrigama, ljubavima i raskalašenoj dekadenciji, sjajno se prilagođavajući neuobičajenim glazbenim izborima, kostimografiji i vrlo modernoj viziji dosega suvremenog baleta. Još je ambiciozniji zadatak bila izvan Splita već mnogo hvaljena „Gospođa Bovary“ koju je osmislila i koreografirala Valentina Turcu. Iako ostajemo pri svom prvotnom mišljenju da zbilja maestralnoj koreografiji nedostaje jasan (i prema književnom predlošku pošten) dramaturški ključ te ozbiljno vizualno pročišćenje, to nimalo ne umanjuje naše oduševljenje izvedbom. Irina Čaban Bilandžić kao „Gospođa Bovary“ vjerojatno je otplesala ulogu života. Bila je senzualna, ranjiva, raskidana između dužnosti i strasti, ishitrena, nepoštena, slomljena – ali i prekrasna, u svakom svom sloju, u svakom pokretu. Trud koji je rezultirao superiornom izvedbom, i u plesnom i u glumačkom aspektu, zaslužuje da ga se izdvoji kao ogledni primjer antologijskog nastupa.
Kod koncertnih izvedbi naglasak ćemo staviti na jednog mladog umjetnika za čiju će se virtuoznost, nadamo se, čuti daleko izvan Splita. Gitarist Silvio Bilić, pobjednik 12. Ciklusa mladih glazbenika mo. Vinko Lesić, pokazatelj je koliko je suradnja Glazbene mladeži Split i HNK-a Split vrijedna hvale i pozornosti. Gitara koja imitira prirodu u remek-djelu „Suita elemenata“ talentiranog mladog skladatelja Šimuna-Čarlija Botice u Bilićevoj je interpretaciji prerasla „samo“ instrumentalnu izvedbu. Postala je metafora životnog putovanja, istraživanje vlastitih granica, ispipavanje šarolikih mogućnosti instrumenta koji bira izići iz klasičnih okova, provocira nove tehnike sviranja (primjerice nezaboravan pritisak žice vrhom nosa). Bilić će, po našem mišljenju, ostati zapamćen kao predvodnik mladih koncertnih umjetnika koji na Splitskom ljetu pronalaze svoju vjernu publiku i rade na tome da se ona neizlječivo zarazi kvalitetnom glazbom.
To je naš ovogodišnji pobjednički kvartet – Franko Klisović, Katarina Romac, Irina Čaban Bilandžić i Silvio Bilić. Činjenica da smo u nizu osvrta koje možete čitati u rubrici „Cooltura“ naveli barem još deset imena umjetnika iz domene opere, drame, baleta i koncertnih izvedbi koji bi mogli biti spomenuti kao neokrunjeni junaci ovog Splitskog ljeta govore o tome da je, usprkos svim poteškoćama, ono iznjedrilo kvalitetan program i lucidan balans između stranih klasika i domaćih uspješnica.
Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Splitsko-dalmatinske županije u okviru Javnog poziva za financiranje promicanja i razvoja kulturnih sadržaja
