Posljednjeg dana slušali smo prvo o dvjema knjigama Zorana Žmirića, romanu Visoke trave (Fraktura) i stripu Kaleidoskop (Naklada Fragment) nastalom u suradnji s Korinom Hunjak(om), koje su predstavili urednica knjige Marina Vujčić, Patricija Horvat i nakladnik Bartul Vlahović.
Kako je rekla Patricija Horvat, Visoke trave roman su o dvojici mladih košarkaša, Hrvatu i Srbinu iz Zagreba koje razdvaja rat, a spaja emigracija u Irsku. No, premda kaže da u svakom njegovom romanu ima njega – u životu je kratko trenirao košarku u riječkom Kvarneru – Žmirić kaže da ne piše o sebi, jer voli pričati priče. Također, oslanjao se na stvarne događaje, stvarne ljude i lokacije, ili su neki od sporednih likova inspirirani stvarnim ljudima.
Naslov romana simbolično je za jednog od dvojice dječaka prostor slobode zbog događaja kojeg je doživio u djetinjstvu, pa se provlači i drugdje, primjerice u zagrebačkim kvartovima Travno i Utrine. Žmirić kaže da mu je važna bila i simbolika mosta, pa u knjizi ima i Mostara, i ćuprije, i Newbridgea... Urednica Marina Vujčić kaže pak da je novi Žmirićev roman veliki roman ne samo obimom, nego i umješnošću vođenja nekoliko paralelnih priča i sudbina.
Za autora je bio logičan i izbor Zagreba za mjesto radnje, premda tamo nikad nije živio, jer u vrijeme o kojem knjiga govori – osamdesete godine prošlog stoljeća – ozbiljna košarka igrala se samo u Zagrebu. Osim toga, kaže, bitna mu je bila spomenuta simbolika Travnog i Utrina. Slično je i s jezikom, pa Žmirić u knjizi govori i zagrebački žargon osamdesetih, ali još složenije je bilo s irskim Travellerima, nomadskom zajednicom u Irskoj koja ima zasebni jezik, skoro sasvim nerazumljiv, pa i okolnom anglofonom stanovništvu. Zbog toga je praktički izmislio hrvatsku varijantu jezika "putnika".
Česta tema za Žmirića je i rat u devedesetima, ali ne zato što ne misli da treba krenuti dalje, dapače, nego jer je rat u hrvatskom društvu i dalje vrlo važan. No, on smatra da je puno važnija antiratna poruka, jer nema dobre knjige o ratu koja nije antiratna.
Žmirićev "izlet" u strip zapravo je adaptacija njegove zbirke kratkih priča iz 2019., za koju je crteže crtao/la Korin(a) Hunjak. Riječ je o pričama iz urbanog života Rijeke i Riječana, u kojoj, kako kaže autor, glavna "uloga" pripada bojama. Za strip izdanje, priče iz originalne knjige birao/la je Hunjak, bez Žmirićevog utjecaja, no konačni rezultat je izvanredan spoj dviju umjetnosti.
Program promocija na Festivalu završio je, kako je to već bilo uobičajeno i prošlih godina, razgovorom naslovljenim Nedjeljom u tri o romanu Marine Vujčić Sigurna kuća u izdanju Frakture, a s autoricom su – ne samo o romanu – razgovarali Patricija Horvat i Zoran Žmirić.
Roman pripovijeda o ženi koja ubije muža, ne nalazeći izlaza iz vrtloga nasilja kojem je izložena. Žmirić kaže da je tema iznimno važna, jer "svi znamo za priče o obiteljskom nasilju". Marina Vujčić je rekla da nije sigurna da je željela bilo koga osvijestiti, nego je počela pisati iz "sebičnih" razloga, jer se osjećala bespomoćnom pred brojnim slučajevima premlaćivanja ili ubojstava žena, najčešće u njihovim obiteljima.
"Potpuno sam zatečena reakcijama čitatelja, izašlo je već i drugo izdanje, a svakodnevno mi se javljaju i žene i muškarci koji su knjigu pročitali", rekla je Vujčić, dodajući da ima osjećaj da pomaže ženama koje su bile u nasilnim vezama, ali i onima koje tek trebaju prepoznati znakove budućeg nasilja. Nažalost, osjećaj srama najčešće je dominantni razlog zašto žene ne prijavljuju ono što im se događa.
Naravno, bila je svjesna da ne treba opravdavati ubojstvo, njezinu junakinju kroz cijeli roman muči saznanje da je ubila čovjeka, bez obzira što je time spasila vlastiti život.
"Ona silno želi vratiti vrijeme unatrag, to je iznimno teško moralno pitanje", kaže Marina Vujčić.
Žmirić smatra da je velika zamka u razgovoru o ovoj temi podjela na muški i ženski pristup. Kako kaže, kad ogolimo stvari i maknemo sve predrasude, o temama možemo razgovarati samo kroz prizmu ispravno-neispravno.
"Žao mi je što se stalno proteže taj narativ kako nešto čitaju muškarci, odnosno žene. Osobno sam ovu knjigu čitao dva mjeseca, jer sam je ostavljao nakon svakog poglavlja i pokušavao doći sebi, toliko je ona teška, i toliko se kroz čitanje spotičete o stvarne događaje koji se stalno događaju", kaže Žmirić.
Marina Vujčić je u potrazi za građom i razumijevanjem tema u ženskim zatvorima, u kojima je za zatvorenice držala radionice o pisanju, razgovarala sa ženama koje su bile u sličnim situacijama, taj osobni pristup daje posebnu težinu.
"Kod svih nas postoji trenutak u kojem kap prelije čašu", rekao je Žmirić, ilustrirajući bolesni odnos društva prema toj temi primjerom svojedobnog ležernog priloga HTV-a o Rajku Dujmiću, tada pritvorenom zbog prijetnji smrću vlastitoj supruzi.
Inicijalni trenutak za pisanje ovoga romana za Marinu Vujčić bila je izjava zlostavljane supruge bivšeg župana Alojza Tomaševića koja je nakon svega što je doživjela nakon što je prijavila muža za nasilje poručila ženama da trpe i šute.
"Tada sam zaključila da moram napisati taj roman", rekla je, dodajući da društvo rijetko povjeruje da neki uglednik kod kuće mlati ženu. Istaknula je i problem odgoja, počevši od najomiljenijih bajki u kojima je zlo u najvećem broju slučajeva ženskog roda, ili se sreća nalazi samo poslušnošću žena prema muškarcima. Slično je i s popularnim pjesmama u kojima se nasilje prikazuje kao izraz muževljeve ljubavi.
"Najvažniji zadatak mi je bio shvatiti zašto žene ne izađu iz takvih veza, preslušala sam stotine ispovijedi žena", rekla je.
Podsjetila je da je broj slučajeva u kojima žena ubije muža vrlo mali, ali kad se to i dogodi, toj ženi – primjerice u slučaju Ane Magaš – događa se sustavno zlostavljanje od strane javnosti i medija.
"Činjenica da svi pamtimo ime Ane Magaš, a malo tko zna imena muževa ubojica dovoljno govori o odnosu društva. O njoj nismo slušali ono što obično slušamo o muškarcima, koji su u pravilu inače krasni susjedi. Ani Magaš se javno preispitivao moral", rekla je, dodajući da se žene od djetinjstva odgaja da moraju pod svaku cijenu spašavati brak, i da ne izazivaju muževe. Takav je i odnos javnosti prema braku o kojem Marina Vujčić piše, uključujući i ponašanje policajaca koji dolaze u izvid nakon njezinih prijava muževog nasilnog ponašanja.
Kao zaključak, Marina Vujčić smatra da djecu, posebno djevojčice, treba upućivati da ponašanje koje im smeta nije u redu, jer će u suprotnom cijeli život smatrati da treba pristajati na nasilje.
