Navršava se 33 godine otkako nas je napustio Slavko Luštica, prevažna osoba Hajdukove obitelji. Bio je najprije važan dio one prve velike Hajdukove generacije iz pedesetih godina, predvođene Franom Matošićem, Bernardom Vukasom, Vladimirom Bearom, Vladimirom Šonauerom i ostalim velikanima Staroga placa. Iz tog vremena ponio je i nadimak Žiga, jer bi se nakon nekog oštrijeg prekršaja protivnika ili uslijed kakve sudačke nepravde zapalio poput žigice. Osvojio je tada s "bijelima" sve tri one velike titule 1950., 1952. i 1955. i bio dijelom tih velikih klupskih uspjeha.
Trener zlatne titule iz 1971.
Ali u kolektivnoj memoriji hajdukologa, Slavko Luštica najveći je trag ostavio kao trener, koji je predvodio "bijele" u osvajanju one velike titule 1971., u doba Hrvatskog proljeća, kada je Hajduk, nakon 16 sušnih godina bez trofeja i nakon godina krize, kada je prijetilo da splitski klub padne u prosječnost i sivilo sredine tablice, pa i borbe za opstanak, veličanstveno osvojio titulu prvaka, opjevanu i posebno slavljenu te burne 1971.
Domaći igrači i pravi potezi
Tada je Slavko Luštica sastavio momčad većinom od domaćih igrača uz par pravih pojačanja, što bi i danas trebala biti formula uspjeha na Poljudu. Odveo je prije toga momčad na južnoameričku turneju, na koju su kao gosti, što je tada bio običaj, išli i "zmajčeki", Brane Oblak i Danilo Popivoda, što se pokazalo kao odličan potez, jer će upravo Oblak par godina kasnije i službeno odjenuti bijeli dres, te u svega 49 nastupa ostaviti ogroman trag u Hajduku, kao da je igrao deset godina.
Ta južnoamerička turneja iznjedrila je strašnog i nikad boljeg Jerkovića. Baš pod Luštičinom palicom ovaj velemajstor nogometa pružao je najbolje partije. I nikad se u Splitu nije igrao lipši balun. Jer trebalo je podržati, pa i istrpjeti mladoga igrača. Jer uvijek je teško kad junior ulazi u prvu momčad, pogotovo u tadašnjem Splitu, kad si na tribinama uvijek imao bar tisuću "stručnjaka" i "stratega". Pa je i trener tada najvećeg rivala "Crvene zvezde", Miljan Miljanić, znao govoriti: "Mora vam igrati mladi Jerković, to je dragulj, ako ga nećete forsirati, dajte ga meni."
Ali nije šjor Luštica Jerkovića dao nikome, već je zajedno s Juricom pisao najljepšu priču Hajdukove povijesti.
Naš kapetan Jure Jerković, još uvijek neprežaljen.
Te velike Luštičine sezone vertikalu momčadi činili su Vukčević na golu, Holcer u obrani, Hlevnjak u veznom redu i Nadoveza u napadu. Naravno, i Jerković kao dodana vrijednost, uz tada mlade lavove Jovanića i Džonija. Veličanstvena je bila i proslava te titule 1971., pa je jednog lipanjskog poslijepodneva došao i slavni Real, pa su i
Madrižani dobili porciju od četiri gola. I mogao je stotinu puta ponavljati na gala večeri priređenoj za goste veliki predsjednik Reala, Santiago Bernabéu, po kojem se danas zove hram nogometa u Madridu: "A gdje vam je glavni stadion, nećemo valjda igrati na ovom pomoćnom?"
Očitao im je ipak Luštičin Hajduk lekciju splitskoga baluna.
Kup 1972. i kraj na klupi Hajduka
Sljedeća sezona bila je malo turbulentna u prvenstvu, ali te 1972. osvojen je Kup. A i taj Kup ima svoju priču. "Bijeli" su u polufinalu pobijedili "Olimpiju" u Ljubljani, spavali su u Zagrebu, pa su igrači izašli na večeru u "Gradski podrum", tada eminentno mjesto koje i danas nedostaje našoj metropoli. Ostali su do kasno, pa je Luštica čak htio odstraniti iz momčadi kolovođe Holcera i Džonija, igrači su čak prijetili da neće ići igrati u Banju Luku, gdje se trebalo igrati sljedeće kolo. Navijački Split se podijelio – jedni su podržavali igrače, drugi trenera. Možda "strogi" Luštica više nije bio po volji igračima, koji su se malo i osilili nakon plasmana u finale Kupa. Sve u svemu, tadašnja uprava stala je na stranu igrača i Luštica je nakon poraza od Dinama 4:1 u Splitu – smijenjen.
Kup je u finalu protiv tog istog Dinama, pobjedom "bijelih" od 2:1, osvojio tada mladi trener Tomislav Ivić, kao svoj prvi trofej u svojoj kasnijoj niski bisera s Hajdukom. Doduše, i ovaj Kup moramo pripisati i Luštici, jer ipak je on doveo momčad do finala.
Ali pustimo to sanjarima hajdukologije i pričama "šta bi bilo da je bilo" i kako bi možda naša "Zlatna generacija" bila još uspješnija da je ovom velikom treneru dozvoljeno da nastavi svoj stručni rad kraj Plinare.
Al’ sve su to nijanse i naklapanja o velikim našim danima, o dva prevelika imena naše struke – Ivića i Luštice – ono kad emocije krenu i prebire se po sjećanjima.
Nastavak trenerskog puta i Bežigrad 1976.
Onda je doveden Branko Zebec, i natpis na Starom placu: "Nezaposlenima ulaz zabranjen", donoseći u Split dašak zapadnog profesionalizma. Nogometni put vodio je poslije Lušticu u Ljubljanu, pa je i tu pokazao svoje hajdučko srce, u onom za nas Hajdukovce teškom događaju u zadnjem kolu prvenstva 1975/76., kada je produžena utakmica za Bežigradom dokle god Nenad Bjeković nije donio titulu "crno-belima", a sve u sramotnoj režiji suca Dušana Maksimovića. Grizao je i naš Joško Popović, tada u redovima "zmajčeka", pa zaradio i crveni karton.
Uzalud su čekali na centru Karburme Luka Peruzović i tadašnji tajnik Hajduka Gojko Škrbić, kako bi dali izjavu o trećoj uzastopnoj duploj kruni "bijelih".
Kratka epizoda kao izbornik
Bio je Luštica i izbornik reprezentacije bivše države, pa je išao službeno kao gledatelj na Svjetsko prvenstvo u Argentinu 1978. Ali dogodila se i bizarnost da kao izbornik nije vodio niti jednu utakmicu, jer je zbog srčanih tegoba morao napustiti kormilo reprezentacije.
Slavko Luštica veliko je ime u bogatoj Hajdukovoj povijesti, osvojio je s "bijelima" najopjevaniju titulu ikad, a njegovih je i barem tri kvarta onoga Kupa iz 1972. I kako piše veliki Mario Garber, koji nas je nažalost napustio prije tjedan dana, u svojoj prelijepoj knjizi "Hajdukova 71.", možda je ta Luštičina priča ostala malo i nedorečena. Pamtimo Vas, šjor Luštica, i hvala Vam za sve.
