Rastovac, skromni biser općine Zagvozd, naizgled je tek još jedno mjesto podno Biokova. No u tom krševitom krajoliku, u selu s jedva stotinjak stanovnika, kriju se priče duge stoljećima — od ilirskih gomila i stećaka, preko teškog stočarskog života i iseljeničkih valova, do novog zamaha koji je donijela autocesta. Nije slučajno da dva splitska gradonačelnika, bivši Ivica Puljak i sadašnji Tomislav Šuta, u sebi nose rastovačke korijene. Snažan karakter kraja oblikovao je generacije: čvrste, dosjetljive i spremne na borbu za opstanak.
Korijeni u kamenu: prezimena, naseljenost i tragovi davnih vremena
Rastovac je mjesto s dugim kontinuitetom života. Prije doseljenja Slavena ovdje su, sudeći po desecima ilirskih gomila, već postojale zajednice, a o kasnijim stoljećima svjedoče stećci — dva ispred crkve sv. Stipana, a nekoliko ih je i uz groblje. U doba turskih osvajanja stanovništvo se povlačilo prema Biokovu, koje je služilo kao prirodno utočište i granica, pa su se u selo doselila razna prezimena. Danas se pamte obitelji Šuta, Serdarević, Gavran, Dujmović, Žugo, Dedić, Varkaš, Stanić, Maslić, Vranjić, a Puljci su se vremenom preselili u Kurtoviće. Predaja bilježi i da su Serdarevići među najstarijim stanovnicima, s prvotnim prezimenom Birka (danas Birčić u Grabovcu).
Život pod Biokovom: stočarski ritmovi, „stanovi“ i sezona koja je trajala pola godine
Biokovo je za Rastovac oduvijek značilo hranu, sklonište i zakon prirode. Zbog manjka obradive zemlje živjelo se prvenstveno od stočarstva, a tek manjim dijelom od poljoprivrede. Ljetni ritam bio je jasan: od sredine svibnja do polovice listopada žene su boravile na planini, u stanovima — malim kamenom zidanicama koje i danas svjedoče o upornosti i vještini prijašnjih naraštaja. Gore se čuvalo blago, sirilo mlijeko i pripremalo sijeno za dugu zimu, a svakodnevne ture između planine i sela donosile su sir, travu i vijesti. Kad su 1960-ih krenule radne migracije u Njemačku i Švicarsku, takav način života polako je prestajao: stado bi se „pustilo u planinu“, a priroda bi odlučila koje će se ovce vratiti.
Škola puna, pa prazna: valovi iseljavanja od Amerike do Belgije i galantari u Češkoj
Demografsku sliku sela najbolje opisuju školske klupe. Krajem 1950-ih i početkom 1960-ih osnovnu školu pohađalo je oko osamdeset djece; danas ih je tek šest, uz najavu još jednog prvašića. Prvi veći odlazak tražeći zaradu zabilježen je prije Prvog svjetskog rata — prema Americi i Argentini — a nakon njega najviše u Belgiju i Francusku („tada popularne“ kao što je danas Irska). Dio Rastovčana bio je galantarski — trgovci koji su, noseći robu u ispletenim torbama, obilazili Češku i dijelove Mađarske; mnogi su upravo tako sagradili kuće. Tek kad su se 1960-ih lakše izdavale putovnice, uslijedio je veliki egzodus prema njemačkim tvornicama i švicarskim gradilištima.
Voda je zlato: bunari na Lisači, straže na Lokvi i anegdote koje se pamte
U Zagvozdu je pitka voda bila stalna briga. U Rastovcu su kućanstva ovisila o bunarskim čatrnjama, no njihova zapremnina nije bila dovoljna za obitelj i stoku. Zato su stari Rastovčani na predjelu Lokva, na brdu Lisača, iskopali četiri bunara — Stari, Šutin, Žugin i Levanton — baš ondje gdje je glina zadržavala vodu. U ljetnim sušama dolazili su i mještani iz drugih sela, što je često završavalo noćnim stražama na bunarima. U sjećanju je ostala i epizoda s Tomičićke koja je, noseći vučiju od 25–30 litara, naišla na čuvara bunara Marijana; kiša je „kaladala“, ali vode nije bilo za ponijeti — povratak je bio dug, a vučija prazna. Takve su zgode bile dio svakodnevice u kojoj je svaka kap imala cijenu.
Maslina, makarani i blagdani: tradicija koja i danas ima okus i miris
Donji Rastovac leži na oko 200 metara nadmorske visine, s blažom klimom pogodnom za maslinarstvo koje se spominje već prije 300 godina. Mještani su, radeći „na škoju“ kao nadničari, u selo donosili sadnice maslina koje potomci i danas obrađuju. Rastovac je jedino mjesto u Imotskoj krajini koje je imalo masline i ulje za vlastite potrebe. U kuhinji su posebno mjesto zauzimali makarani — nekad obredno jelo za sv. Stipana i Krstovdan: tijesto savijeno „u mašnicu“ prelijevalo se vrućim maslom i posipalo provarom (provarenim sirom). Tako su blagdani imali okus doma, a običaji su se prenosili s koljena na koljeno.
Crkve, kapelice i življena vjera: od Lončara do sv. Križa
Vjerski život u Rastovcu nije tek popis obljetnica nego svakodnevna praksa. Don Andrija Lončar, dugogodišnji župnik Župe Zagvozd, sagradio je u Lončarima kapelicu Gospe od Zdravlja za svoje potrebe i u starosti ondje svakodnevno služio misu. Središnje mjesto okupljanja je crkva sv. Križa — jedna od prvih takvih u dalmatinskoj zagori — koja je, kao i mnoge dalmatinske crkve, današnji izgled dobila kroz obnove, dok groblje uz nju govori o dugom kontinuitetu naseljavanja. U razgovoru s Rastovčanima ne spominje se samo da su „vjernici“; za njih je preciznije reći da „žive vjeru“ — u radu, u zajedništvu i u ritmu godišnjih doba.
Novi početak: autocesta, povratak zemlji i kuće za odmor
Dolazak autoceste i tunela donio je Rastovcu blizinu grada i novu perspektivu. Ljudi su počeli obnavljati stare i graditi nove kuće, obrađivati zemlju, saditi povrće i voće, a selo se sve snažnije otvara i turizmu. Danas je u mjestu oko petnaest kuća za odmor, svaka sa svojim bazenom, a nove se još grade. Rastovac je nekad bio poznat po guslarima i gangašima te običajima vezanim uz sv. Stipana i Krstovdan; sada se toj baštini pridružuje i nova energija onih koji se vraćaju — da žive sporije, rade na svojoj zemlji i čuvaju naslijeđe.
Selo u dva dijela, jedna priča
U govoru mještana Rastovac se dijeli na gornji i donji, ali to je, istina, jedno te isto selo — jedna priča o snazi kamena, upornosti ljudi i životu s planinom. Nekad je, krajem pedesetih, u školskim klupama sjedilo osamdesetoro djece; danas ih je tek nekoliko, ali svako novo dijete jest najveća vijest. U tom podnožju Biokova, gdje je svaki suhozid rečenica, svaki bunar uspomena i svaka maslina zavjet, Rastovac i dalje diše punim plućima — tihim, ali postojanim ritmom koji najbolje razumiju oni koji su ga gradili kap po kap, kamen po kamen.
