Kruzeri, apartmansko naselje, čistači, vozač Wolta, pijani turisti, šarlatan s instant ljubavnim rješenjima, kraljice noći, vojnici i jedan neobičan ljubavni trokut. Sve je to objedinjeno u suvremenoj domaćoj verziji talijanske komične opere „Ljubavni napitak“ u režiji Gorana Golovka i pod ravnanjem maestra Vetona Marevcija. Donizettijevo remek-djelo, za koje se priča da je s jednako izazovima naklonjenim libretistom F. Romanijem nastalo u dva tjedna, fantastičan je primjer opere buffa, kojoj je pak u srži comedia dell' arte. Njezini su likovi zvijezde pučkog satiričnog teatra, na čelu s naivnim ljubavnikom Nemorinom (Roko Radovan), neodlučnom ljepoticom Adinom (Gabriela Hrženjak), bahatim vojnikom Belcoreom (Matija Meić) i beskrupuloznim nadriliječnikom Dulcamarom (Joško Tranfić).
Estetika predstave ne može biti ljepša. Kostimi Mladena Radovnikovića u dvama činovima djeluju kao savršeni miks kuglica sladoleda od limuna i jagode, ludi ljetni ples, slika i prilika našeg vremena i prostora u vrućim ljetnim noćima. Na početku se Zbor pojavljuje u odorama čistača, ali u šarenilu različitih i vrlo uspjelih krojeva, da bi u drugom činu tijekom pirskog veselja svi postali ružičasti, što je osobito simpatično vidjeti na muškome dijelu. Adina blista u cvjetnoj haljini s vintage prizvukom, kao i u vjenčanici koja otkriva stopala i bogatu podstavu od tila. Nemorinov je kratki šlampavi kombinezon od jeansa u skladu s karakterom, pomalo smotanim i naivnim, dok je nadriliječnik Dulcamara sav napirlitan, šaren i pretjeran, kao i njegova ideja da će se jeftinom prevarom obogatiti kao Krez.
Scenografija koji potpisuje Marin Gozze prati iznimno duhovit koncept apartmanskog naselja kao mjesta radnje. S jedne su strane uglancani blokovi Ville Adina, s druge je beach bar koji nosi njezino ime, a nisu izostale ni table s klasifikacijom apartmana. Tijekom pripreme vjenčanja na pozornici je nekoliko ružičastih balonskih instalacija koje su, u kombinaciji s prelijepim voluminoznim kostimima, izuzetno fotogenične, scenične i oku ugodne. Rekviziti poput ležaljki, napuhanaca i Hajdukove lopte za plažu šlag su na torti slavlja koje se vrti između potpuno „olešenih“ turista bez mjere i lokalaca koji kao da žive samo za to s kim će se spetljati prelijepa Adina. Scenski pokret Leva Šapošnikova ovom je sjajnom kreativnom timu dao toliko ritma i komike da se čini da bi Donizetti, ovako urešen i detaljan, funkcionirao sve i da je nijemi film, a ne komična opera.
Golovkova je režija tako minuciozno osmišljena, toliko pametno promišljena i ispolirana do detalja da je gotovo nemoguće govoriti o „malim ulogama“ u izvedbi. U njegovu konceptu i mladi studenti glume u ulogama neumjerenih turista, potpuno uzetih od opijata, blistaju u scenskom pokretu lijenog povlačenja i posvemašnje neprimjerenosti. Izuzetan su komični efekt postigla dva ađutanta (Marijan Kukulj i Jakov Kulić) čiji su sklekovi i bildanje mišića pred sirotim i nedoraslim Nemorinom bili urnebesni. Na istom su tom tragu, između genijalnosti i potpune ludosti, bile i Paula Japunčić i Damira Bočina kao Valetta 1 i 2, nepristojno bismo rekli kao kraljice noći, pratiteljice šarlatana Dulcamare koji naivčinama bocu obična vina prodaje pod čarobni ljubavni napitak. Tranfić sam po sebi ima izuzetan talent za komične uloge i „mot“ za vođu ludorija, a Japunčić i Bočina imale su svoje vrhunske comedia dell'arte trenutke, prva kao iskusna, prekaljena zavodnica, a druga kao njezina urnebesna priučena i poslušna kopija. Njihov radikalno drugačiji stil zavodljiva hoda, plesa, izraza lica, pa čak i kontakta s pukom kojem nude beskontaktno plaćanje (!) usluga izazvao je salve smijeha i oduševljenja u publici. Svi ti sitni gegovi i režijske dosjetke, poput Nemorina koji grli ružičastog napuhanog plamenca, vojnika koji preda nj namjerno šutira plastične čaše, barmena koji sve kao skrivećki poteže iz boce, turista čiji hod djeluje kao kombinacija teškog poroda i alkoholne kome – dio su žive slike u kojoj nema statista, svi igraju, sve se kreće, čak i kruzeri na videopozadini, čak i vozač Wolta – šušur je onakav kakav nam je inače, ovdje i sada, pogotovo u sezoni – turizma i ljubavi. I urnebesno je smiješno – jer je isječak naše stvarnosti.
Ljubavni je trokut satkan u trolistu sjajnih solista kod kojih je teško odlučiti tko bolje pjeva i tko bolje glumi. Roko Radovan podigao je svoj fantastičan nastup iz „Spli'skog akvarela“ na još višu razinu, iako se radi o ulozi sa sličnom premisom. Njegov je Nemorino već u svojoj prvoj ariji bio toliko napaćen da ga poželite zagrliti i maknuti iz toga rugajućeg šušura, ali na glasovnoj razini Radovanu ne treba nikakva pomoć, publika ga evidentno i s razlogom izrazito favorizira. Od boje glasa preko kontrole daha (pjevanje iz skleka!), od smisla za dinamiku do samouvjerenosti svjetskih tenora – Radovan zbilja ima sve. Najpoznatija Donizettijeva romanca Una furtiva lagrima, u kojoj Nemorino uviđa da ga Adina ipak voli, izvedena je s toliko emotivnog naboja, zvukovno gradirano i tehnički izvrsno da su Radovan i maestro Marevci morali napraviti poveću pauzu dok publika odradi duge ovacije. Sjajno mu je parirala partnerica Gabriela Hrženjak, sopranistica prekrasne boje glasa, belkantističkog lirskog stila, čistih i prodornih visina, sa smislom za ukrasne linije i preciznost. Svaki dio libreta koji djeluje kao struja svijesti ili didaskalija u izvedbi mlade sopranistice bio je solistički dragulj. Vjerujemo da će se s godinama njezin glas razvijati u sjajnom smjeru, jer nije bilo lako držati priključak uz moćan zvuk splitskog orkestra, a na kraju smo dobili funkcionalnu cjelinu i uvjerljive soliste.
Matija Meić bio je savršen izbor za Belcorea, njegova čvrstoća, glasovna voluminoznost, moćna dinamika, a i glumački nerv za ulogu bahatog i nadmenog vojnika stopili su se u savršenu cjelinu tog bizarnog ljubavnog trokuta. Ova je uloga i njegov veliki glumački trijumf, jer nakon nekoliko otpjevanih taktova publika je u njemu vidjela tipski lik koji volite mrziti zbog njegovih mana, a istovremeno mu se divite zbog glasovnih mogućnosti. Joško Tranfić kao Dulcamara bio je poletan, šarmantan, u nepodnošljivoj lakoći glumljenja, pjevanja, postojanja, sa solo dijelovima koji su i libretistički biseri (prodaje napitak koji „pokreće kljusad, grbe ravna…“), ali i melodijski bombončići. Osobito veseli njegov svaki put sve evidentniji glumački kapacitet. Lijep je doprinos dala i Maja Andrijolić kao Gianetta, s glasom koji svojom ljepotom i snagom iskače iz cjeline, ali se u kombinaciji sa ženskim dijelom zbora i predivno stapa u trač-partiju o Nemorinovu naglu stjecanju bogatstva. Zborašice su dale obol tom možda i najuspjelijem dijelu izvedbe, gdje nas sad već ozbiljno oduševljava punina zvuka i intonativna čistoća, a malo je reći da bi im zbog nekog prosjeka brojnosti u cjelini dobro došla još šaka glasova. Muški dio zbora već je u otvaranju i „čistačkoj“ ariji upakirao polifoni zborski slog u zlatno ruho, a na činjenici da i oni koji su zavučeni u pozadinu zbivanja glume kao da o njihovoj ekspresiji ovisi čitava predstava treba im od srca čestitati.
Orkestar je pod ravnanjem Vetona Marevcija prezentirao izuzetno stabilan ritam, dojmljive dinamičke skokove i odličan interpretativni osjećaj u karakterizaciji likova tipskim melodijskim linijama. Koračnice uz Belcorea, široke vezane linije uz ljubavne boljke, majstorski solo dijelovi harfe, puhača (primjerice u emotivno nabijenoj ariji Una furtiva lagrima), prazničko veselje i ditirampski ritmovi u prikazivanju slavlja – sve na visini zadatka, zaigrano, dopadljivo, stilski prikladno i s razumijevanjem remek-djela buffo umjetnosti.
Na kraju ipak kao mozak operacije koja je savršeno uspjela i autora prikaza koji je svevremenski, inteligentan, duhovit i umjetnički iznimno vrijedan ističemo redatelja. Goran Golovko je redatelj koji bi, da ga je dopala sudbina klasičnog Grka, bio ikona Velikih Dionizija. Njegov je osjećaj za aktualni trenutak savršen, predstave mu uvijek počivaju na igri, ovdje i na pravom anakreontskom veselju, ali uvijek uz dozu zdrave društvene kritike (materijalizam, zagušenost turizmom, sklonost izrugivanju, pretjerivanje s društvenim mrežama). Režija je to bez slabih mjesta, dinamički samo raste, likove profilira dajući im jednak prostor za vrline i mane. Pjevače rado postavlja u situacije s mnogo kretanja koje je ponekad u diskrepanciji s „uzusima“ opere (tjelovježba, skupljanje smeća, tučnjava, trgovanje, sunčanje, izležavanje), ali pritom vodi računa da njihov pjevački aparat može pozicionirati ton. Uvijek s osjećajem za ono što pjevači i glumci sami nude, nikad u kompromisima koji bi rušili kvalitetu – to je vjerojatno opis redatelja čije predstave ulaze u antologije.
A „Ljubavni napitak“ nesumnjivo će ući u operne antologije splitskog HNK-a. Pjevački dosezi i nezaboravna režija dostojni su najvećih svjetskih pozornica i pljeska koji se protezao do u nedogled. Opera je proizvela djelo za sve ukuse i generacije, umjetnički proizvod kakav publika zaslužuje gledati, upijati, na njemu učiti, s njime rasti i radovati se. Duhovito i atraktivno, a nimalo frivolno. Muzikalno i moćno, a ne drečavo. Šareno i zabavno, a ne prizemno. Sve s pravom mjerom. Nakon „I pagliacci“ – još jedna opera bez mane, na ponos svom teatru.
