Splitski cvit, manifestacija koja u prvi plan stavlja žene ovoga grada koje su svojim trudom i zalaganjem učinile mnogo, do sada je iznjedrio više od stotinu latica. Druga ovogodišnja latica je Ecija Budić, odgojiteljica kroz čije je „ruke“ prošlo nebrojeno djece. Već cijela tri desetljeća ova teta iz vrtića Dobri brine o onim najmlađima i uči ih stvarima koje će im ostati za cijeli život, a znamo da su prve godine života u životu svakog čovjeka najvažnije.
Kako bi se ukratko predstavili nekome tko vas ne poznaje?
„Odgojiteljica sam, radim posao koji volim svim srcem i koji sam imala želju raditi od ranog djetinjstva. Previše sam emotivna, uvijek idem za srcem, a razum uvijek kaska. Ponosna sam majka maturanta.“
Je li vas iznenadila ova nominacija? Kakav je osjećaj biti u društvu svih tih žena nominiranih tijekom godina?
„Ne samo da me iznenadila. Kad sam primila tu vijest, ostala sam u šoku – zašto baš ja, što ja to radim, zbog čega? Samo radim posao koji volim. To je velika čast. Neke od ranije nominiranih žena moje su krasne profesorice, imala sam priliku upoznati ih, shvatila sam kolika je čast što je netko prepoznao moj rad i ljubav.„
Koliko ste dugo u tom poslu? Koliko je djece prošlo kroz vaše „ruke“?
„Imam 31 godinu radnog staža, a u vrtiću u kojem sad radim će 2025. godine biti 30 godina. U tom vrtiću sam od samoga početka, od prvog dana, od osnivanja, zajedno smo sve prolazile. Kroz naš vrtić Dobri u ovih 30 godina prošlo je više od tisuću djece i zajedno sa svojim kolegicama sam rasla i išla naprijed, bilo je dana kada bi išli korak naprijed, dva nazad. Imamo sreću što imamo krasnu ravnateljicu koja ide u korak s vremenom, koja je prepoznala da su se u ovih 30 godina promijenili i djeca, roditelji, njihove potrebe i društvo, da je sve drugačije, koja je prepoznala važnost edukacije i omogućila nam je da se educiramo u svim smjerovima. Naš vrtić je privatni vjerski vrtić, provodimo vjerski odgoj prema načelima Montessori pedagogije. Edukacije su nam išle različitim smjerovima, tako smo primjerice prošle godine između ostalog završile dramsku edukaciju i ove godine sa još dvije kolegice vodim dramsku skupinu.“
Koliko su se djeca promijenila u ovih 30 godina otkad radite?
„Puno su se djeca promijenila, različiti su interesi. Veliki je boom tehnologije, na drugi način se provodi slobodno vrijeme kod kuće. Neka djeca su uključena u puno aktivnosti nakon vrtića, a druga provode dosta pred ekranima tako da je veliki izazovi kako osvijestiti roditelje o važnosti tog ranog razvoja i odgoja i što nuditi djeci, a da nije samo televizija.“
Prepozna li se u skupini koja su djeca više izložena ekranima?
„Nažalost, da. To se prepozna po rječniku koji je siromašan, oskudan. Ta djeca prije nauče engleski jezik negoli hrvatski, nauče neke fraze iz crtanih filmova ili igrica. Nastojimo educirati roditelje, uključujemo ih u rad, u savjetovalište, djecu upućujemo u stručnu službu u vrtiću – pedagoga, logopeda. Rano djelujemo, uključimo dijete da bi se što ranije oslobodilo, krenulo normalno razvijati.“
Koliko su roditelji spremni prihvatiti kritiku kad ih se na to upozori?
"Od upisa djeteta u vrtić nastojimo sa roditeljima graditi povjerenje, naglasiti im kako je i nama dobrobit njihovog djeteta najvažnija. Tada oni prihvate kad im se na lijepi način kaže, pozove na individualni razgovor, kada obrazložimo neke loše aspekte tih ekrana, otvoreno popričamo kakve bi to posljedice na daljnji život moglo ostaviti, onda stvarno roditelji prihvate savjet i uključe se u rad logopeda i pedagoga.“
Zanimljivu temu ste imali za svoj diplomski rad – uzori i junaci u ranom djetinjstvu. Tko su djeci uzori? Tko bi im trebali biti uzori?
„Iznenadili bi se. Radila sam polustrukturirani intervju s djecom, sa odgojiteljicama i sa roditeljima djece koju sam intervjuirala. Jedna, druga i treća skupina, što je potpuno neočekivano – su dali iste odgovore. To su roditelji. Roditelji su uzori i odgojiteljima i roditeljima i djeci. Oni vole akcijske junake, ali baš kad bi im postavila pitanje – tko vam je bio uzor u djetinjstvu, na koga biste se željeli ugledati, kome ste se mogli povjeriti, tko vas je osnaživao, to su bili ili mama ili tata ili baka. Sve tri skupine su dale isti odgovor i kad se spomenu ti junaci i akcijski junaci, svi nekako odmah idu sa nečim negativnim, ali uvijek idem na to da to okrenemo na pozitivno.
Imali smo jednog dječaka u skupini koji je jako volio vojnike na Peristilu. Šetao je s roditeljima po gradu i prozvao ih je – Jupiteri. Vodili su ga u Jupiterov hram pa je to valjda tako povezao. Došao je u vrtić i pitao 'Teto, znaš li tko su Jupiteri?' Nama je tu nastao cijeli projekt, išli smo u istraživanje tko je Jupiter. Tako smo prošli cijelu Dioklecijanovu palaču, Jupiterov hram, Arheološki muzej, Muzej grada Splita. Roditelj koji je kuhar nam je došao u vrtić i radio rimske bublice, skroz smo išli u neko rimsko doba, doba cara Dioklecijana. Imali smo dobru suradnju sa Zakladom Karlo Grenc, koji u prostoru na rivi imaju sve, od replike mozaika do biste cara Dioklecijana… Istražili smo kakva je bila odjeća, obuća, frizure, koje su se igre igrale, što se jelo i pilo... i taj projekt je trajao cijelu godinu.“
Koliko je djeci to zanimljivo?
„Sve je krenulo od dječjeg interesa i shvatili smo da je taj način rada najbolji za djecu. Kad prepoznamo da se dijete za nešto uhvati, mi samo to širimo, dajemo mu različite poticaje, vodimo ih u muzeje, kazalište, imamo dobru suradnju s Gradskom knjižnicom Marka Marulića. Dosta nam uskaču roditelji pa idemo kod njih na posao, povezujemo to sa zanimanjima ili nam oni organiziraju druženja. Tako nam je jedna mama sad na PMF-u organizirala radionicu, studenti su djecu uveli u tajne programiranja i robotike, te su imali priliku vidjeti i dotaknuti preparirane životinje. Veliki je plus što smo u centru grada i što možemo ići pješke. Dosta smo vanka – u parku Emanuela Vidovića, Đardinu, na Marjanu,…“
Koliko su važne čitalačke vještine kod djece? Trebaju li naučiti čitati prije škole ili to ne forsirate?
„Jako su važne, ali nije cilj da djeca prije škole nauče čitati. Više nam je cilj da se razvije govor, mašta, a čitanje slikovnica na glas sve to potiče. Nauče prepoznavati slova, a za polazak u školu je jako važna glasovna analiza i sinteza, prepoznavanje prvog glasa, zadnjeg glasa, rastavljanje na slogove, glasove. To je puno važnije nego da nauče čitati.“
Koliko je čitanje djeci od najranije dobi važno?
„Najbitnije je djeci čitati od rođenja zato što mala beba, na taj način, uspostavlja emocionalni kontakt s mamom ili nekom drugom odraslom osobom koja mu čita. Važna je emocija, povezivanje, beba čuje glas osobe koju voli. Kasnije za stariju djecu – razvija se mašta. Dijete čita i zamišlja to što čita, odlazi u druge svjetove. Dosta su važne i pjesmice, brojalice, rime, zagonetke. Sve je to važno za razvoj govora, za bogaćenje rječnika, za razvoj mašte, kreativnosti.
Iz suradnje s Markom Marulićem i sa prikupljanjem slikovnica nastali su razni krasni projekti, primjerice projekt Igrajmo se predstave. Djeca su sama izabrala u knjižnici slikovnicu koja im se svidjela, u vrtiću sam je pročitala, oni su napravili i kostime i scenografiju i podijelili uloge. Nastala je cijela predstava. Bila je čak skupina od par dječaka koji nisu željeli sudjelovati, ali su se uključili na način da budu – scenski radnici. Bili smo u posjetu HNK da vide kako nastaje predstava i odlučili su biti scenski radnici. Po cijelom vrtiću su nosili klupe i sve drugo što je trebalo za predstavu i bili su tako ponosni.“
Prepoznaju li vas vaša djeca, ona kojoj ste bili teta, sada kada su odrasla?
„Djeca kojima sam ja bila teta prvih godina, kad sam tek počela radit, sada upisuju svoju djecu u vrtić. Tradicija se nastavlja.“
Koliko ima problema s govorom među djecom?
„Puno je veći broj negoli prije. Prije bi bilo jedno dijete na cijeli vrtić, a danas ih ima u svakoj skupini. Imamo logopedinju u vrtiću koja svaki tjedan radi sa svakom skupinom tako da smo se dosta organizirali i prepoznali važnost ranog uključivanja djece sa različitim poteškoćama. Povećava se broj, ali dosta se radi s njima.“
Prve tri godine su najvažnije u životu svakog djeteta.
„Tako je, u prve tri godine se sve razvija. Naučimo i govoriti i hodati, dijete upija kao mala spužva. Mozak se u tom razdoblju razvija brzinom koja se neće više ponoviti niti u jednom drugom razdoblju života, zbog toga je potrebno ponuditi djetetu što više različitih poticaja u emocionalnom, kognitivnom i fizičkom smislu. Djeci nudimo različite materijale, pripremamo poticajnu okolinu da rade s rukama, manipuliraju stvarima, istražuju. Mi u vrtiću dosta važnosti pridajemo samostalnosti. Treba djetetu dati vremena da se samo na primjer obuče. Ono to može. Roditelji dođu s posla, žuri im se, to je sve normalno, požuruju ga, naprave to umjesto njega, a dijete nekad pruža otpor jer samo želi to učiniti, samo mu treba dati vremena Kući mama dok kuha može djetetu dati malo brašna i vode, neka mijesi – samo da nešto radi. Važna je ta fina motorika i pincetni hvat. Dosta je djetetu dati štipalicu da hvata nešto. Sve su to vježbe za pravilno držanje olovke, vježbe predpisanja i predčitanja. Sve to vuče jedno drugo.“
Kakva su djeca, jesu poslušna?
„Super su djeca! Mi u našem vrtiću imamo sobe po bojama i tako se prepoznajemo – narančasta, žuta, crvena, zelena, plava i ljubičasta. Uočili smo potrebu za proširenjem pa smo renovirali još jednu prostoriju koju smo nazvali 'bijela soba'. Djeci nismo htjeli nametnuti imena po životinjama, recimo zečići, ribice,… Netko možda ne želi biti ribica, želi biti lav, a opet da nam bude lakše stavili smo boje. Tako, kad smo išli na izlet, djeca su rekla da smo mi kao oblačić bijeli i tako je ostalo da smo oblačić bijeli. Ustvari, treba slušati djecu, ona su uvijek inspiracija! Dosta smo povezani, svaka grupa za sebe, ali na kraju ipak svi zajedno.“
Imate u vrtiću i prespavanac? To drugi vrtići nemaju…
„To bude kad nam sve završi, u lipnju. Predškolci žive za taj pidžama party. Njih drži to što će oni imati pidžama party, što su narasli, neki po prvi put i spavaju van kuće Tako se negdje početkom šestog mjeseca nađemo jedan petak u 6 popodne. Oni donesu svoj jastuk, četkicu za zube, plišanca. Organiziramo nekoliko igara, recimo potragu za blagom pa idemo po cijelom vrtiću, kroz podrum,… Imaju disko, blagavaonu sredimo kao najljepši restoran. Do 1 ostanu budni, ma svaka generacija sve duže ostaje budna. U vrtiću budu do 9 sati u jutro kada roditelji dođu po njih. Često komentiraju kako im je to najbolji dan u životu.“
Volontirate dosta. Kako sve to stižete?
„To nije svaki dan, nego je u nekim periodima. Za Tete i barbe pričalice sam čula iz medija. Prvo je to počela Udruga Portić iz Rijeke i jako mi se svidjelo, cijela ideja i koncept. Kad se proširilo na druge gradove, tako i u Split, u Splitu je to projekt udruge Most, ja sam se uključila u tu priču. Ne mogu opisati kakav je to osjećaj. Završila sam edukaciju i toliko je zadovoljstvo jedan put tjedno otići kod djece koja leže na Klinici za dječje bolesti. S tolikim osmijehom i veseljem vas dočekaju. Ponesem im par slikovnica da izaberu, bude i brojalica i pjesmica i priča. Neka djeca žele igrati društvene igre, tinejdžeri vole igrati na karte. Tih sat vremena oni zaborave na sve, a i roditeljima dobro dođe da se malo maknu, popiju kavu, nešto pojedu. Djeca znaju sat kad ćemo doći i to je veselje samo takvo.
Surađujem i sa Udrugom Zvono koja okuplja korisnike s intelektualnim teškoćama. Igrom slučaja sam upoznala njihovu umjetničku voditeljicu, svojevremeno smo išle u školu mjuzikla. Otkrile smo zajedničke interese, nastavile se družiti. Dosjetile smo se kako bi mogle napraviti zajedničku predstavu s našom djecom iz vrtića i s korisnicima njezine udruge. Odlučili smo napraviti predstavu Djevojčica sa šibicama. Korisnici udruge su došli kod nas u vrtić. Voditeljica je s njima vježbala u udruzi, podijelila im je uloge, vježbali su scenski pokret, a djecu iz vrtića odlučili smo uključiti u izradu kulisa i scenografije. Oni su dolazili svaki dan, ne znam tko je bio sretniji. Djeca su se osjetila korisno, važno, samopouzdano jer su ih naučili neke igre, pokazali su se i kao pravi domaćini i bila su tako ponosna, dok su korisnici udruge bili sretni jer su prihvaćeni. Predstava je bila odlična, a poslije je održana zabava. Prvi put je bila prije nekoliko godina, a ponovili smo je i ove godine pred Božić. Postali su pravi prijatelji.
Aktivna sam i u Hrvatskom čitateljskom društvu. Organizirale smo čitanje slikovnica, ugostile javne osobe i sportaše da poznate osobe čitaju djeci naglas za vrijeme kampanje 'Čitaj mi'. Tako bi animirali i djecu i roditelje. Također smo organizirale akcije prikupljanja knjiga i slikovnica za pedijatrijske ambulante, angažirale su se i neke srednje škole koje su izradile police kako bi djeci dok čekaju u ambulantama malo prikratili vrijeme. Mala čarobna čitaonica je projekt Hrvatskog čitateljskog društva i GKMM-a. U početku smo mi članice bile i voditeljice, a sada su tu ulogu preuzele knjižničarke. Nakon pročitane slikovnice djeca se imaju priliku kreativno izraziti.“
Što volite raditi u svoje slobodno vrijeme?
„Volim čitati i dosta vremena provodim u knjižnici. Nekad istovremeno čitam i nekoliko knjiga, malo stručne literature, malo beletristiku. Volim plesati i pjevati, idem u školu plesa, sa obitelji volim šetnje uz more i po Marjanu, tako se opuštam.“
