Filmove o arheologu Indiani Jonesu koji jurca po svijetu i pronalazi spektakularne artefakte sigurno ste pogledali barem jednom. Vjerojatno su upravo ti filmovi, ali i oni u kojima je glavna junakinja Lara Croft (igrala ju je Angelina Jolie), popularizirali arheologiju i arheologe. No, stvarnost je daleko od one na filmskom platnu, a arheolozi baš ne jurcaju okolo kao Indy ili Lara, ali itekako imaju što spašavati.
Baš kao i u gore spomenutim filmovima, i kod nas ima „tomb raidera“ ili u prijevodu pljačkaša grobnica. O slučajevima pljačkanja arheoloških nalazišta pisalo se po našim medijima, a ne treba ni spominjati koliko bogatu kulturno-povijesnu baštinu Hrvatska ima. Nalazišta ima mnogo, a neka nisu niti došla na red za istraživanje.
No, krenimo redom. Ljudi su se od davnina zanimali za ono što se – događalo prije njih. Prikupljanje tragova, kao i njihovo proučavanje, može se pronaći u spisima iz 6. stoljeća prije Krista kada je posljednji babilonski kralj Nabonid počeo prva arheološka iskapanja humka u Agadu pored Babilona i stvorio prvu zbirku starina. Kasnije su se, u vrijeme rimske civilizacije, antikviteti čuvali kao spomenici prošlosti. Danas su takvi nalazi zaštićeni u okvirima nacionalnog identiteta, a vrijednost kulturnog dobra za zajednicu je neprocjenjiva.
Obilježje elite i bogatog sloja
Tržište arheoloških artefakata, kako je u svom stručnom radu opisala Nera Meštrović, vuče korijene još iz 18. stoljeća, od vrhunca britanskog kolonijalizma kada se kulturna baština zemalja koje su njime bile zahvaćene (primjerice Egipat) slobodno iznosila iz zemlje i koristila u svrhu pokazivanja statusa i bogatstva. Bogati pojedinci uzimali su si za pravo iskopavati arheološka nalazišta. Tako je kolekcionarstvo postalo obilježje elite i bogatijeg sloja društva. To tržište opstalo je do danas. Krajem 19. i 20. stoljeća, stvaranjem suvremenih država, počelo se štititi vlastitu baštinu i kulturna dobra. Trgovina vrijednim arheološkim nalazima ograničava se nazivnikom državne imovine, a razvojem arheologije kao znanstvene discipline postavljaju se standardi u načinu iskopavanja, ali i načinima čuvanja vrijednih nalaza. Tako tržište starina dijeli sadržaj na legalan i ilegalan.
Jedna od najvećih pljački arheoloških nalaza u Hrvatskoj dogodila se na lokalitetu Jalžabet kod Varaždina. Opljačkan je 12. rujna 2017. godine, a iz grobnog humka zvanog Gomila ukradeni su željezni i keramički predmeti stari 2.600 godina. Dan nakon pljačke iz PU varaždinske izvijestili su da su lopovi kopali tunel od listopada 2016. godine. Iskopali su ga do dubine od sedam metara i na taj način izazvali urušavanje i oštećenje tunela na kojem su se provodila vrijedna istraživanja. Šteta koju su učinili lopovi bila je neprocjenjiva, tim više što lokalitet nije bio do kraja istražen pa nije bilo ni poznato što se sve nalazilo u grobnici koju su opljačkali.
Moderne tehnologije
S današnjim tehnologijama mnogo je lakše ući u trag vrijednim lokalitetima, a usto se o svemu izvještava u novinama. Lovci na starine samo zahvaljujući Google Earthu mogu lako pregledavati teritorij i proučavati gdje bi mogli biti vrijedni nalazi, a ne moraju se niti pomaknuti iz svoga doma. Još im je potreban običan detektor metala kojega se može naći i na internetskim oglasnicima. Ima ih već za 200 eura. Ali, moraju biti svjesni da, ukoliko ih uhvate, a i to je lakše danas zahvaljujući naprednim tehnologijama, ne gine im – kazna zatvora ili težak udar na novčanik.
Članak 37. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturne baštine kaže sljedeće:
(1) Zabranjeno je traženje i pregled arheoloških zona, arheoloških nalazišta (lokaliteta) i područja pojedinačnih arheoloških nalaza, uključujući podvodne zone i nalazišta, zaštićenih u skladu s ovim Zakonom, kao i područja koja su evidentirano arheološko nalazište/nalaz i za koja se predmnijeva da sadržavaju arheološku baštinu, u svrhu pronalaženja arheoloških nalaza, bez prethodno izdanog odobrenja Ministarstva.
(2) Zabranjeno je korištenje detektora za metal, bočnih sonara, sličnih uređaja ili drugih alata na području Republike Hrvatske u svrhu pronalaženja arheoloških zona, arheoloških nalazišta (lokaliteta) i pojedinačnih arheoloških nalaza, uključujući podvodne zone i nalazišta, osim u slučaju provođenja arheološkog istraživanja na temelju prethodno izdanog odobrenja Ministarstva, sukladno pravilniku iz članka 35. stavka 10. ovoga Zakona.
(3) Neovlašteno traženje i pregled arheoloških zona, arheoloških nalazišta, koristeći detektore za metal, bočne sonare, slične uređaje ili druge alate, te zadržavanje arheološkog nalaza suprotno odredbama ovoga Zakona su djela kažnjiva prema kaznenim propisima, kao i uništenje dijela ili čitave arheološke zone ili područja odnosno narušavanje njihove cjelovitosti.
Članak 38. istog Zakona odnosi se na zabranu raspolaganja nezakonito iskopanim i zadržanim nalazima. U njemu piše:
(1) Zabranjeno je raspolaganje arheološkim nalazima koji su nezakonito iskopani i zadržani.
(2) Pravni poslovi i jednostrane izjave volje o raspolaganju arheološkim nalazima iz stavka 1. ovoga članka su ništetni.
To što je nešto zakonom zabranjeno ili kažnjivo, ne znači da ljudi to neće raditi. Uvijek će biti onih koji će se baviti nezakonitim poslovima i neće požaliti – dok ih se ne uhvati.
Razgovarali smo o ovoj temi s prof. Igorom Borzićem sa Odjela za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zadru te sa glavnim arheologom na lokalitetu Jalžabet Sašom Kovačevićem, višim znanstvenim suradnikom Instituta za arheologiju.
Vrijednost arheoloških nalaza
Zanimalo nas je koliko su nalazišta u Hrvatskoj zapravo (ne)zaštićena.
„Lokaliteti u pravnom smislu jesu zaštićeni, vode se kao kulturno dobro, no nažalost, velik broj njih do trenutka neke institucionalizacije itekako je nezaštićen i upravo je zbog toga stalno potrebno razvijati svjesnost njihove vrijednosti među lokalnim stanovništvom koje i je najčešće na njima i koji ih baštine jer tamo je njihova zemlja. Na kraju krajeva, lokalna zajednica bi trebala biti i krajnji korisnik značenja lokaliteta ove vrste, no od toga neće biti ništa ako se oni nastave pljačkati i uništavati jednim neprofesionalnim pristupom. Ministarstva i njezini konzervatorski uredi rade što mogu, no iluzorno je razmišljati da oni terenski mogu pokriti sve u svakom trenutku, zbog čega samo dobar plan upravljanja na lokalnoj razini može umanjiti štetu koju potencijalno nanose „aktivisti“ ove vrste“, kaže nam Borzić.
Ono što mnoge sigurno zanima jest i podatak koliko su pronađeni predmeti vrijedni. Za zajednicu su zasigurno neprocjenjivi, no pljačkaši na umu imaju isključivo novac.
„O vrijednosti se zaista ne može razgovarati, ni jedna procjena ili cijena istaknuta na aukcijskim kućama ili crnom tržištu nije realna i iskreno da Vam kažem o tome i ne vodim brigu jer kao arheolog nemam ni želju ni potrebu promatrati sve te predmete kroz prizmu novčane vrijednosti. No nažalost, ima onih koji itekako vode računa o tomu i u tome nalaze izvor prihoda, no mora se znati da krše sve zakonske i moralne okvire“, pojašnjava nam prof. Borzić.
„To varira, ovisno o rijetkosti i stanju, kao i kod svih drugih umjetnina. Stvar je u tome da je nama ta financijska vrijednost u drugom planu i mi kao arheolozi ne razmišljamo tako. To je kao da kirurga pitate koliko košta jetra koju presađuje. Mi ne razmišljamo na taj način i time se ne bavimo, mi želimo shvatiti kako su naši preci u određenom trenutku živjeli i to sačuvati od zaborava“, kaže Saša Kovačević.
Hrvatska je bogata arheološkim nalazištima i vjerojatno ih ima još neistraženih što koriste ti, nazovimo ih lovci na blago. Imamo li puno lokaliteta koji još nisu došli na red za istraživanje, zanimalo nas je.
„Sigurno ima, arheološka baština Hrvatske je fascinantna što je jednim dijelom rezultat prirodnih predispozicija, ali i vječnog položaja na kontaktu interesnih sfera mnogih velikih povijesnih igrača. Iako je teško izdvajati lokalitete koji su možda važniji od drugih već se zna za neke od njih koji zaista svojim preliminarnim značenjem odskaču od drugih, a ima i onih koji nas čekaju da ih istražimo već dugo vremena. Nažalost, često upravo takvi lokaliteti bivaju „pregledani“ od strane pljačkaša prije nas“, kaže nam dalje prof. Borzić.
Pomažu li današnje tehnologije, poput Google Eartha, tim lovcima na blago da dođu do vrijednih nalazišta?
„I to je istina, pomažu i nama, ali pomažu i njima. Od kada je došlo do slobodnog korištenja navedenih usluga broj poznatih arheoloških lokaliteta je znatno skočio, mnoge lokacije su puno dostupnije za pregledavanje, ali na tom planu nažalost nisam siguran koliko možemo učiniti, čime se vraćamo na ono ranije rečeno, samo strogi zakonski okviri, terenski nadzor u najvećoj mogućoj mjeri te stalno osvještavanje značenja i vrijednosti arheološke baštine u punom njezinom smislu recept su borbe protiv pljačke ovog resursa koji nam svima može donijeti samo puno toga dobrog“, ističe Borzić.
A detektori metala?
„Veliki je problem sa ljudima koji neovlašteno obilaze arheološke lokalitete sa detektorima metala i kopaju. Lako se može kupiti detektor metala, ali ja uvijek povlačim paralelu – nije stvar detektora metala. I mi koristimo detektore metala i magnetomete, radare, različite druge instrumente – od zubarskih alata do nekih sofisticiranijih i manje sofisticiranih kao što su kamioni, bageri i slično. Stvar je u tome da vi morate biti ovlašteni da bi se bavili takvim radovima. I mi kad idemo u potragu za novim arheološkim lokalitetima bez detektora metala, samo šetajući po prirodi – moramo tražiti dozvolu nadležnog konzervatorskog odjela. Oni smatraju da oni ne trebaju i smatraju da mogu kad im zazvoni – kopat. To nije u duhu zakona i sada se zakon promijenio na inicijativu pet stožernih arheoloških ustanova u RH. Susjedne zemlje su imale strašna iskustva sa arheološkom baštinom, tipa Italija, Grčka, Egipat… gdje se takve stvari strogo kažnjavaju. Imali su velike pljačke arheološke baštine u prošlosti, pogotovo Grčka.
Ljudi rade protuzakonite stvari. Povući ću paralelu – čovjek kupi prekrasnu pušku od osam tisuća eura i ode u lov, bez ikakve dozvole i bez ikakvih zakonskih okvira. Nadležni lovočuvar mu sigurno neće reći – pa dobro, imaš lijepu pušku, slobodno ubij kojeg srndaća. Stvar je u tome da to ne ide tako. Druga paralela je – da ja sad kupim prekrasnu zubarsku stolicu i krenem ljudima popravljat zube. Stvar je u tome da vi pristupate arheološkom lokalitetu bez obzira koliko je ono oštećeno oranjem ili bilo čime drugim, kao nekakvoj cjelini, a ljudi koji pristupaju takvim ilegalnim radnjama uništavaju baštinu da bi došli do vrijednih predmeta, a kontekst cijelog nalaza unište. Nas ne zanima samo nekakva brončana fibula nego i kosti, želimo saznati što više o osobi koja je sahranjena ako se radi o grobu, saznati na koji način su ljudi živjeli u to vrijeme, a to ljude koji su u potrazi za blagom ne zanima. Njih zanima profit, imaju tu jednu izopačenu, iskrivljenu ljubav prema prošlosti, ali je dobrim dijelom, da se ne lažemo, riječ o financijskoj koristi. Radi se o međunarodnoj, dobro organiziranoj skupini kriminalaca“, pojašnjava nam Kovačević.
Novi zakon na snazi
Izmjene Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara stupile su na snagu s prvim danom ove godine.
„Trebalo je postrožiti i pojasniti zakonske odredbe. Zakon je i do sada bio vrlo jasan, kazivao je što je kulturna baština i jasno je naznačeno da je zabranjeno na bilo koji način oštećivati ili otuđivati arheološku baštinu. Do sada smo imali situaciju u kojoj se tumačilo da su oni u nekakvoj sivoj zoni - oni smiju, a mi ne smijemo. To je isto kao da netko kaže da se prebrza vožnja na cestama ne odnosi na nikoga nego samo na policajce. To je isto kao kad oni kažu da se Zakon o zaštiti arheološke baštine odnosi na arheologe, a ne na njih. To nema nikakvog smisla, a s druge strane ono što mi kao arheolozi stalno radimo, oživljavajući tu arheološku kulturnu baštinu, je da senzibiliziramo ljude u svojim lokalnim zajednicama da imaju nešto što je vrijedno, ne u financijskom smislu, nego da su to njihovi preci i da njihovim žilama teče njihova krv, bez obzira koliko su udaljeni od sadašnjosti.
Hrvatska nije jedina zemlja koja se suočava s tim problemima, ali različite zemlje sa različitim pravnim stečevinama imaju različite pristupe tome. Struka uistinu očekuje striktno provođenje zakonskih odredbi novog zakona“, kaže nam Kovačević.
Samo da posjetimo, postupak protiv pljačkaša iz Jalžabeta je počeo na sudu, ne znamo točno do koje se faze došlo, ali pljačkašima prijeti do – devet godina zatvora.
„Oni su napravili užasnu štetu, jako su devastirali taj arheološki spomenik, a to je isto kao da je netko ušao u sv. Duju u Splitu i razbio jedan od najljepših oltara ili se malo poigrao s vratima katedrale u Šibeniku“, kaže nam za kraj Saša Kovačević.
Nisu svi tragači "štetočine", naprotiv...
Ovdje ipak želimo naglasiti da ne valja sve tragače za (pra)povijesnom baštinom strpavati isti "koš". Koliko god "lovci na blago" čine nepopravljivu štetu i zapravo brišu dio povijesti i identiteta jednog naroda, postoje i arheolozi amateri koji su zaslužni za mnoga otkrića koja itekako mogu doprinijeti ili doprinose znanstvenoj zajednici. O toj temi nekom drugom prigodom.
