Fotografija Ante Babića (36) i njegovog imenjaka Rebića (32) u loži Poljuda za vrijeme jadranskog derbija između Hajduka i Rijeke (1-0) otkrila je posebnu životnu priču o čovjeku koji se nakon borbe na sportskom terenu našao u borbi za normalan život, i njegovom nekadašnjem suigraču, danas prijatelju koji mu je podrška na tom putu. I ne samo on, nego i mnogi drugi koji su stali uz njega u teškoj situaciji u kojoj se našao.
Ante Babić rođen je u Dubrovniku, odrastao je u Komarni koja je danas poznata po Pelješkom mostu. Osnovnu školu završio je u Opuzenu, srednju u Metkoviću, ali cijeli život je želio biti sportaš, nogomet je od malih nogu bio njegova najveća ljubav.
.png)
- Igrali smo po ulicama svaki dan, bez velikih planova, samo iz čiste ljubavi prema igri. Prvi klub bio mi je Neretvanac iz Opuzena, gdje sam prošao sve uzraste do seniora. Ozbiljnije sam počeo shvaćati nogomet sa 16 godina, kada sam odlučio da želim vidjeti koliko daleko mogu ići. Kad sam spojio rad i talent, brzo sam dobio priliku u prvoj momčadi. Prekretnica je bila skautska utakmica koju je organizirao Hajduk, susret najboljih igrača druge i treće lige. To je bila velika prilika za nas iz manjih sredina. Nakon te utakmice stigli su pozivi i bez agenta sam donio odluku prihvatiti ponudu RNK Splita jer su me vidjeli odmah u prvoj momčadi, dok je druga opcija bila Hajduk i posudba. Htio sam igrati odmah, bez čekanja - započeo je svoju priču za 24 sata Ante.
U Splitu ga je dočekala svlačionica krcata ozbiljnim imenima, od Križanca i Čopa, preko Rebića i Vojnovića, do Ercega, Vitaića, Hrgovića.... Nije bilo lako izboriti se za mjesto, ali uspio je. I tu je upoznao imenjaka Rebića.
- Bio je mlađi, ali odmah se vidjelo da je drugačiji, eksplozivan, brz i gladan pobjede. Imao je mentalitet da nikad ne odustaje i da uvijek ide do kraja. U toj momčadi bilo je puno mladih igrača koji su htjeli napraviti iskorak i dokazati se. U to vrijeme nismo razmišljali o reprezentaciji ni o velikim europskim klubovima. Bili smo samo momci koji žele uspjeti. S vremenom se prirodno zbližiš, svlačionica te poveže. Dijelite iste snove, iste strahove, isti pritisak. Igrali smo zajedno, putovali zajedno i prolazili kroz uspone i padove - rekao je Babić i nastavio:
- U toj momčadi bilo je stvarno puno jakih imena i karaktera. To nisu bili samo dobri igrači, nego osobnosti. Svlačionica je bila puna energije, iskustva i šale. Ako moram nekoga izdvojiti po posebnom duhu, onda je to svakako Romano Obilinović, pravi kralj svlačionice. S njim nikad nije bilo dosadno. Najzanimljivija su bila putovanja na pripreme. To je bio mali cirkus, ali u najboljem smislu riječi puno smijeha i zajedništva. Jednom prilikom, na letu za Tursku, Obilinović je doslovno 'plivao' prsno kroz avion između sjedala. Naravno, onda se od starih igrača traži da 'posole nešto šoldi' nakon predstave. Naša neslužbena himna bila je pjesma 'Ovdje nitko nije normalan', i to vam dovoljno govori o atmosferi koja je tada vladala.
Nažalost, Antino tijelo nije uspijevalo pratiti snove, ozlijedio je koljeno, zatim gležanj, nakon sedam mjeseci pauze dijagnosticirana mu je epilepsija pa je morao svako malo kod liječnika... Pokušavao se vratiti, ali nikada više nije zaigrao na vrhunskom nivou. No bez obzira na sve, nikad nije odustajao.
- Put me dalje vodio kroz Hrvatski dragovoljac, Neretvanac, Dugopolje, kratko i u Dansku. Vratio sam se jer sam odlučio da je vrijeme za mirniji život uz obitelj. Ponovno sam zaigrao za Split, paralelno igrao mali nogomet za Vrgorac. Igrao sam do 2023. godine, kada sam se odlučio oprostiti od ozbiljnijeg nogometa. Nedugo nakon toga stigla je dijagnoza koja je otvorila novo, puno teže poglavlje. Ušao sam u novu borbu i, kao i uvijek, pokušavam je voditi s osmijehom i vjerom.
Karijeru Ante Rebića je cijelo to vrijeme pratio.
- Putevi su nam se razišli, ali uvijek sam pratio Rebu i njegov put i iskreno navijao za njegov uspjeh. Kad je postao veliko ime i reprezentativac, nisam od onih koji zovu i nameću se, ne volim nikoga opterećivati. Zato me njegov poziv na utakmicu i poklonjeni dres posebno dirnuo. Pokazao mi je da je ostao isti onaj dečko iz svlačionice, samo zreliji. Temperament na terenu i dalje je tu, zato je i sjedio sa mnom na tribinama jer je zaradio četiri žuta kartona, ali to je dio njega, baš zato je poseban.
- Sve je pripremio moj prijatelj Mirko Žaja koji radi u Hajdukovoj skautskoj službi. Odlučio mi je prirediti iznenađenje, pripremio je Hajdukov dres s mojim imenom i dao da ga potpišu svi igrači. Kad je Ante Rebić čuo da se radi o meni, odlučio je napraviti korak dalje. Organizirali su da dođem na utakmicu protiv Rijeke, a kako on nije igrao, utakmicu smo gledali zajedno. I sve su to organizirali i izveli u tajnosti, u dogovoru s mojom suprugom Kristinom koja je uspjela sačuvati tajnu. Kad sam shvatio što su mi pripremili, stvarno me iznenadilo i dirnulo. U tim trenucima shvatiš koliko male geste znače i koliko ljudi oko tebe imaju veliko srce.
- Ante je uvijek imao čisto srce. Oduvijek je bio netko tko pomaže bez velike priče i bez potrebe da se to javno ističe. Meni, hvala Bogu, nikada nije trebalo tražiti konkretnu pomoć i zato ga nisam dovodio u tu situaciju. Ali ne sumnjam ni sekunde da bi bio tu kad bi trebalo.
Cijeli članak možete pročitati ovdje.
