Na zakon o osobnoj asistenciji dugo se čekalo. No, zakonske odradbe mnogima su nejasne. U Točki na tjedan N1 televizije zato su gostovale predstavnica Ministarstva socijalne politike, savjetnica ministra Marina Piletića, Zvjezdana Bogdanović i predstavnica udruge Sjena koja okuplja roditelje njegovatelje Suzana Rešetar.
Na pitanje o pomoćnicima u nastavi, savjetnica ministra kaže: “Ne bi bilo s gorega da se usluga pomoćnik proširi i na studente. To sada u ovom predloženom zakonu nije slučaj, ali je tendencija da se i to proširi. Ipak, uveli smo iznimke za osobe s najtežim invaliditetom. Priča je proširena za više od 2000 korisnika. Imamo studente, osobe s najtežim invaliditetom, one obitelji gdje duže od šest mjeseci jedan roditelj izbiva bez obzira na status – primjerice pomorci, vojnici, ljudi na privremenom radu, itd. Prve dvije kategorije mogu koristiti asistenciju 88 sati, a 44 sata su predviđena za one koji izbivaju duže od šest mjeseci”.
Za Rešetar je također sporan dio zakona koji u ovom trenutku nalaže da samo jednoroditeljske obitelji, osim iznimki, imaju pravo na asistente: “Ako ja uzmem status roditelja njegovatelja što mi je zadnji izbor u životu – da sa posla krenem na socijalnu naknadu – postoji mogućnost da ćemo se suprug i ja morati rastati da ja ostanem sa djetetom živjeti kako bi dijete imalo pravo na osobnu asistenciju jer bismo postali jednoroditeljska obitelj”.
Bogdanović objašnjava: “Status roditelja njegovatelja je kao institut unesen u zakon da bi se pružila podrška djeci s poteškoćama. Zbog toga se kontinuirano dižu i naknade onima koji pružaju tu potporu. Imamo direktivu Europske komisije koja zabranjuje dvostruko financiranje za identičnu uslugu. Ova usluga kad realno gledamo je doista identična – pružanje usluga osobne asistencije i roditelj njegovatelj pružaju identičnu usulugu korisniku”.
Ističe i da je sa sadašnjim zakonom velik dio osoba s invaliditetom zadovoljan.
Rešetak ipak ukazuje na loše strane zakona i kaže: “Jedino dobro u ovoj cijeloj priči je da mi imamo zakon kao takav. Međutim, on ima puno manjkavosti. Ja sam rekla gospođi Bgdanović da on nije provediv na terenu. Ona se ne slaže. Ministar Piletić se već povlači, kaže da zakon nije uklesan u kamen. Ako kažu da je zakon – epohalan – onda ne vidim razloga da se već i prije nego li je on stupio na snagu najavljuju moguće izmjene i promjene”.
Zatim dodaje: “Prvo ću se uhvatiti satnice koja propisuje 352 sata koja mjesečno osobe s četvrtim stupnjem ivaliditeta mogu ostvariti i to samo ako žive sami. Takve osobe ne mogu živjeti same. Maksimalni broj sati će ostvariti vrlo mali broj ljudi”, prenosi N1.
Bogdanović odgovara: “352 sata podrazumijevaju da se sve one njegove portrebe za socijalnu uključenost i svakodnevne aktivnosti mogu pokriti”. Uspoređuje Hrvatsku s Poljskom koja osobnu asistenciju osigurava 460 sati godišnje za najteži invaliditet. S druge strane, Danska kao jedna od najrazvijeniji europskih zemalja nakon 18. godine pruža samo uslugu osobne asistencije i to manje od 362 sata mjesečno. “U vrhu smo po osiguranom broju sati za određene kategorije, a u vrhu smo i uopće po donošenju ovog zakona. Ovaj zakon ima vrlo malo zemalja i u Europi i u svijetu. Dali smo sve od sebe da osiguramo maksimum”.
Pravo na 352 sata bi imalo “oko 400 i nešto ljudi”, prema prosjcenama ministarstva.
S druge strane, 88 sati za one koji imaju roditelja njegovatelja znači negdje oko četiri sata na radni tjedan. Rešetar kaže: “Što se tiče roditelja njegovatelja, opet navodim da je tu niz rigoroznih uvjeta. To je nešto što je šamar osobama s invaliditetom koje su dosad putem pilot projekata imale četiri sata, a sada to više neće biti slučaj”.
