Na koncu ove 2017. godine, prije nego zaželimo čestitati novu, nastupajuću godinu, vrijedi se podsjetiti kakav je trag i posljedice po Hrvatsku ostavila odlazeća godina.
Uz nekoliko značajnih događaja koji su obilježili godinu na odlasku, a koje ćemo spomenuti, najrozorniji i po državu najopasniji je demografski slom koji se upravo kroz 2017. konačno „prelomio“ i u glavama vodećih hrvatskih političara, te zadobio do sada zanemareni medijski prostor.
Teško je povjerovati da će se ta jednosmjerna migracija skoro zaustaviti, jer su u zemlji stvoreni svi „preduvjeti“ kako bi i ono malo vitalne i obrazovane (i manje obrazovane) populacije napustilo svoja, kako se to patetično kaže – ognjišta.
Brojni su razlozi i uzroci ovoga sociopatološkog fenomena, koji svoj korijen ima u teškoj i turobnoj povijesti našega naroda; tuđinski režimi, ratovi, stradanja, planska gasterbajterska raseljavanja itd itd.
No, da će svoj vrhunac ta pošast imati u neovisnoj, slobodnoj, demokratskoj, europski ujedinjenoj i atlantski pridruženoj Republici Hrvatskoj, to vjerojatno nitko nije mogao ni zamisliti. Ali svjedoci smo da se upravo to, pred našim očima, događa.
Na žalost, gubitak nade u bolje hrvatsko sutra je, čini se, zajednički nazivnik ispod kojeg se krije sva društvena patologija u Hrvatskoj.
Uz to, godina koju ispraćamo ostavila nam je nekoliko događaja koji će imati itekakve posljedice kroz duže razdoblje koje nas čeka.
Slom gospodarsko – finacijskog čudovišta poznatog kao Agrokor, a nastalog po Markovićevu modelu dogovorne privatizacijsko – pljačkaške ekonomije je prvorazredni događaj koji je obilježio 2017. godinu.
Simbol ponosa hrvatske ekonomije, brižno odnjegovan u Banskim dvorima svih ovih 27 godina, koji je za domaće prilike zapošljavao - ovdje i u susjednim državama - nevjerojatnih šesdeset tisuća ljudi, pukao je kao balon pogođen kreditnim projektilom ruske državne banke. Ništa nije slučajno.
Ad hoc doneseni zakoni, zapravo geopolitički manevar u režiji Zapada, izvanredne uprave, strvinarski fondovi i sve što ide uz to samo je produžavanje agonije kojoj se ne vidi kraja. Gazda je u Londonu, gdje bi drugo i bio(!?), arbitraže su također gore pokrenute, vjerovnici i dobavljači dezorijentirani, radnici nesigurni, a deseci milijarda kuna nepovratno izgubljeno…
Mala zemlja za velike manipulacije, dakako Slovenija, napravila je unatoč, kako su se bili raspisali hrvatski mediji, kontaminiranom i kompromitirajućem arbitražnom postupku, zajedno sa „uglednim“ sucima presedan u međunarodnom pravu, prisvojivši dvije trećine Savudrijske vale te izborivši pritom i koridor s otvorenim morem preko hrvatskih teritorijalnih voda.
Prije toga lukavi Slovenci su stvorili priču/sporazum Račan-Drnovšek, pa idilu Pahor-Kosor, i naravno sve je došlo na naplatu. Uzalud je Milanovićeva Vlada, pa i Sabor kasnije sve to odbacio, jer šteta je već počinjena, a Slovenija je očito puno vještija u pregovorima od hrvatske strane, ima bolju diplomaciju i, čini se, uživa bolji status u EU od sirote Hrvatske.
Nevjerojatno pa i bizarno odzvanja činjenica da su od smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, izuzev anemičnog Račana, svi vodeći političari s hrvatske strane karijerni diplomati i svi do jednoga pali na ispitu zaštite nacionalnog interesa. Ne bi čudilo da na ovu temu naši zlobni susjedi uskoro počmu zbijati viceve.
I za kraj, najtraumatičniji i najtužniji događaj u protekloj godini je svakako presuda hercegbosanskoj šestorki, kada je toga nesretnog 29. studenog 2017. godine pred očima cijeloga svijeta svoj otrov očaja i ponosa popio general Slobodan Praljak.
To je svakako tragičan događaj ne samo za njegovu obitelj; to je tragičan događaj i za naš narod s obje strane granice, a zapravo je i tragedija i smrtni udarac za pravdu i povijesnu istinu.
Nekakvi nadobudni komentatori, koji zaslijepljeni mržnjom, ništa ne vide niti razumiju, upustili su se u morbidne opservacije nad jednom tragedijom uopće na shvaćajući uzavreli politički kontekst koji bi uskoro mogao i eksplodirati.
Opet su i u ovom događaju zakazale institucije hrvatske države koje su grijehom propusta i nečinjenja omogućile, na neki način, ovakav tragičan epilog.
Hrvatska je griješila, bolje rečeno – bila je navučena da griješi, kad je u pitanju rat u BiH, ali ista ta Hrvatska je putem svoje oružane sile spasila tu nesretnu zemlju od potpunog vojnog poraza i krvoprolića velikih razmjera.
To su naprosto povijesne činjenice. Sud u Haagu bacio je sjenu na tu povijesnu istinu i do ljudi u službenom Sarajevu i Zagrebu je da izgrade novi most povjerenja.
Stari most u Mostaru je obnovljen, i laž je bila da ga je general Praljak srušio. Barem je to dokazano sada na već raspuštenom sudištu u Haagu.
