Povijest piše paradokse. Takva je i ona Dubrovačke Republike koja je cijenu svoje neutralnosti dobro naplatila. No kako ništa nije vječno, tako nije ni tad dobro rješenje koje će ih odvojiti od neprijatelja. Neum je žrtvovan da bi Dubrovnik prodisao. Tri stoljeća kasnije zbog Neuma Dubrovnik teško može prometno disati, piše profesor Jurica Gašpar za Morski.hr.
Dubrovčani su oduvijek bili stari lisci pregovaranja. Nikad ne bi uspjeli da svoju mudrost nisu iskovali dobrom diplomacijom. A diplomacija, ako je dobra, ne mari za običaje ni emocije, već šahovski taktizira. Republika koja je 1783. godine prva u svijetu priznala tada mlade Sjedinjene Države u Americi škola je svjetske diplomacije, tako da njihove odluke gledati iz današnje perspektive jednako je smiješno kao pitati vlastite djedove zašto nisu gradili kuće bliže poljima, već u brdu ili zašto su kopali zemlju za vinograde, a ne bazene…
Venecija i Turska posezanjem za što bolji položaj upravo na našem području, nisu baš puno marile za domaće stanovništvo i njihove potrebe. Iako su Dubrovčani trgovali s jednima i drugima, činjenica je da su imali diplomatsko predstavništvo u Carigradu (danas Istanbul) i Turcima su pustili na volju neka misle da su “njihovi”. S obzirom na dobre darove kojima su kupovali mir i nediranje u Dubrovnik, kršćanski i politički identitet grada-države ostao je netaknut. Ipak, ako su uvjerili Turke, a zašto bi Mlečani pomislili da je drukčije? Zato su ih Mleci i tretirali jednako, pa je neprijateljstvo prema Dubrovniku rezultiralo užasnim devastacijama svega čega bi se dočepali. Palili su sela, ubijali i otimali stanovnike diljem dubrovačkog područja.
Tad jedino logično rješenje, budućim generacijama problem
Dubrovčani su izlaz iz ove situacije vidjeli na jedini mogući način. Mlečane ne mogu razuvjeriti u suprotno, idemo se onda od njih i fizički odvojiti.
Nakon Morejskog rata (1684.-1699.) u koji se uključila i Austrija, a koji je završio turskim porazom i mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. godine, Mlečani su dobili značajna teritorijalna prošitenja u Dalmaciji.
Da bi razumjeli kako je Neum završio u Bosni i Hercegovini, treba pročitati sljedeće retke. Mletačka Republika je iskoristila trenutnu slabost Turaka i jurnula osvajati Dalmaciju sve do Mostara, a prvi put i Popovo polje i Trebinje u zaleđu Dubrovačke Republike. Tako su spojili svoj teritorij s već osvojenom Bokom Kotorskom, čime su Dubrovnik i njegovu trgovinu odsjekli od Turske, piše Morski.hr.
Ovdje nastupa lukava diplomacija koju je Dubrovačka Republika imala kao jedini neiscrpan resurs. Dubrovčani su pošto-poto željeli otkloniti opasnost da ih Mleci potpuno okruže i odvoje od zaleđa. Kako rat u Dubrovniku nikad nije bio opcija, mogli su odabrati; pripasti Turcima ili zadržati neutralnost, ali Turskoj pokloniti dio teritorija. Priklonili su se tad jednoj logičnoj odluci.
Dubrovnik tada zahtijeva da njegov teritorij bude odvojen od teritorija Mletačke Republike – i na sjeveru i na jugu. Tako je na sjeveru Turska dobila izlaz na more u području između Neuma i Kleka, ali isto su dobili i na jugu, u Sutorini, odnosno preko Bokokotorskog zaljeva, u blizini Igala i Herceg Novog. Novim mirovnim sporazumom u Požarevcu 1718. godine, na kojeg su morali pristati i Mlečani, intervencijom Dubrovčana, morali su Turcima vratiti dubrovačko zaleđe, pa je njihov teritorij kod Kleka proširen. Turci su oba dobivena područja zadržali sve do Austro-Ugarske okupacije Bosne i Hercegovine koja se dogodila 1878. godine.
Austro-Ugarska 1908. godine Turskoj kao naknadu za aneksiju BiH plaća 2,5 milijuna turskih funta ili 54 milijuna austro-ugarskih kruna u zlatu, čime to područje i službeno postaje austrijsko.
Novo stoljeće donosi dva svjetska rata, a po okončanju Drugog, stvaraju se federacije država, gdje Neum postaje sastavni dio Socijalističke Republike BiH, dok sutorinski izlaz na more 1946. neformalnom zamjenom teritorija postaje dio Crne Gore.
Tri stoljeća kontinuiteta
Kako je u tom području živjelo stanovništvo istovjetno ostatku Dubrovačke Republike, isto se nije mijenjalo. Dakle, činjenica jest da tamo žive Hrvati. Svejedno, područje Neuma nikad nije bilo u hrvatskom posjedu, ni u habsburškoj Dalmaciji, ni mletačkoj Dalmaciji, ni u sastavu Narodne, a ni Socijalističke, pa samim tim ni moderne Republike Hrvatske.
Drugim riječima, Neum i izlaz na more za Bosnu i Hercegovinu star je koliko i odluka Dubrovčana da ga takvim učine. Tehnički gledano, odrekli su se kopnenog mosta da bi postali otok i tako imali slobodan protok roba i usluga. Tri stoljeća poslije potreban im je most da bi robe i usluge neometano putovale u Dubrovnik.
Tek sagledavajući činjenice u potrebama jednog vremena, možemo razumjeti potrebe ovog današnjeg, rekao je profesor Jurica Gašpar za Morski.hr.
