Jedina filozofija koju nikad neće pokopati – Hajduk

Sretan rođendan Hajduče

Prije nekoliko dana moja je kolegica Marija na satu književnosti s učenicima komentirala aforistične grafite. Bez predumišljaja i sasvim nenametljivo upitala je potom koji se jedini grafiti i murali u Splitu ne šaraju. Učenici jednoglasno odgovaraju – Hajdukovi. Nisam bila prorok ni izdvojeni pojedinac kad sam prije nekoliko godina pokušavala zaluđenost Hajdukom tumačiti kao religiozni pokret. Malo kopanja po etimologiji i pogled prema Poljudu govore u prilog toj tezi – ljudi ne navijaju za Hajduk. Oni ga slijede.


Hajduk živi vječno, Bog i ništa Nietzsche

Kad smo već kod grafita, prije desetak godina na zidu pored jedne od glavnih cesta osvanuo je grafit: „Bog je mrtav. Nietzsche.“ Nedugo nakon toga neki narodni poeta u trenutku inspiracije nadopisuje „Nietzsche je mrtav. Bog.“ Rasprava se mogla nastaviti u nedogled, a jedini grafit koji je mogao staviti točku na i bio bi – Hajduk živi vječno. Evo, danas mu je 107. A ne da se, trči, gura. Nekad padne, ali se i trgne. Razočara grad koji ne trpi razočaranja pa onda zabije pet komada. Ne zbog grada, nego zbog garda. I najvatrenija je navijačka skupina prevalila preko usta teške riječi iskrene ljubavi: rezultati mogu doći i proći, ali bitno je da klub hajdučkoga imena s terena ne izlazi kukavički.

Onaj tko ne zna naći put do svog ideala živi lakoumnije i bestidnije od čovjeka bez ideala.

Tako je govorio Nietzsche koji je pokapao Boga i predvidio budućeg “nadčovjeka”. Nažalost, pokazat će se, u liku monstruma Hitlera. Prošlo je od Nietzscheova vremena više od sto godina, a povijest se nije mnogo promijenila. U zemlji koja nikako da shvati da ideal i kriminal nisu istoznačnice postoje klubovi i savezi koji uzgajaju i zalijevaju svoje hitlere. A Hajduk se, ljudina, ne da. Nisu mu dovoljno blatni da ne prlja ruke njima, nisu mu dovoljno snažni da ne upada u ring, nisu mu dovoljno dorasli da im spominjemo imena na današnji dan. Zato bi mi bilo drago da Nietzsche može doći samo na trenutak i uvidjeti da je povijest konstruirala nešto što toliko suvereno gazi svojom golgotskom cestom da ga ne može pokopati – ne nadčovjeka, nego nadklub.

Ljudi ovdje reagiraju samo na nogomet



Aforizam koji je autorskim glasom izrekla Olja Savičević Ivančević jedan je mladić zalijepio na zid svoje škole. Ironična ili ne, istinita je, i neka je! Ako smo već sve pokvarili za nove generacije, ako više nema zemlje ni Zemlje koju im možemo ostaviti, ako smo sve rasprodali, uprljali i upropastili, odahnimo sutra barem nakratko – nogomet još nismo. Pardon, Hajduk još nismo. Vjerojatno zato jer je veći od napuhane kožne igračke, pravila, sudaca, čelnika, igrača, navijača. Toliko je veći da ne osjećam potrebu mahati brojkama i govoriti koliko mi imamo navijača na stadionu, a koliko neki oni; koliko mi imamo članova, a koliko oni. Rekoše da je statistika kao bikini – mnogo otkriva, ali ništa ne pokazuje. Tako i ovaj broj 107. Samo još jedan dan za slavlje u klubu koji će živjeti vječno.

Moja reakcija na članak je...
Vau
0
Haha
0
Hagić
0
Hmmm
0
Plač
0
Grrr
0
Molim?
0