Zagrebački kantautor ČudNoReĐe ima novi singl i spot pod nazivom "Djeca korova". Ognjen Bašić ČudNoReĐe je od onih na koje se svima poznata PR fraza "glazbenik kojeg ne treba posebno predstavljati" nikako ne može primijeniti. Ne samo zato što je, kako kažu "najpoznatiji nepoznati glazbenik u državi", pa ga eventualno brzo zaboravite jer se ne pojavljuje kontinuirano u medijima. Čak i da je "popularan", "legendaran" ili "kultan" što (još) nije, i dalje bi ga svakim novim izdanjem trebalo posebno predstavljati, jer opis kojim ste ga prethodno predstavili vrlo vjerojatno neće vrijediti za sljedeće predstavljanje. Nije predvidivo u kojoj će kombinaciji žanrova njegova nova pjesma biti studijski izvedena te hoće li ČudNoReĐe djelovati kao akustični kantautorski solo projekt, kao elektrizirani višečlani bend ili kao oboje. Posljednja postava benda s kojom je snimio dva od ukupno tri albuma je šaptom pala još prije četiri godine i nakon toga ČudNoReĐe se nije službeno oglasi(l)o nikakvim novim glazbenim uratkom.
ČudNoReĐe se ove godine vraća u autorsku formu pjesmom "Djeca korova". Ovoga puta se žanrovski ne radi ni o šansoni, ni o folku, ni rocku, ni nekakvom pop/rap/reggae hibridu već o melodičnoj punk rock pjesmi koja tematizira određeni segment današnjeg načina života omladinske supkulture, ali i ljudskog stanja svijesti općenito…
Ovoga puta se u nedostatku pratećih glazbenika, ali sa željom da pjesma bude studijski predstavljena u izvorno zamišljenom bendovskom aranžmanu odlučio sve instrumente koji podupiru vokalnu izvedbu (gitaru, bas i bubnjeve) odsvirati i snimiti sam. Audio snimanje i produkciju te scenarij, režiju, kameru i montažu videospota potpisuje Dinko Čvorić - Doringo.
Nema više djece cvijeća, mi rastemo na truleži njihovog smeća...To su riječi iz pjesme „Djeca korova“. Kad se sve sagleda, čini se da ovaj svijet oko nas i nije baš prepun radosti. Možda u nekoj mladosti? Pjesma „Djeca korova“, riječi, poruke - Kome su upućene?
- Pjesma tematizira određeni segment današnjeg načina života omladinske supkulture, ali i ljudskog stanja svijesti općenito. Djeca korova su kopilad djece cvijeća začeta na smetlištu njihovih ideala izgorjelih pod stihijom kapitalističkog konzumerzima. Ona se socijalno afirmiraju podozrivim gledanjem na idealizam svojih hipi prethodnika te destrukciju vide kao konstruktivni poriv kroz koji pomalo i (auto)ironično slave vlastitu neuništivost. Svi smo mi u određenim životnim okolnostima djeca korova, no to ne znači da smo baš potpuno i u svakoj situaciji nihilisti i pesimisti te da nemamo i dalje dijete cvijeća (optimizma, idealizma) u sebi - pojašnjava autor pjesme okvirnu (iako ne i jedinu) poantu teksta.
Jednom davno sam upitao Arsena Dedića da mi kaže koje su, i jesu li neke njegove pjesme autobiografske? Odgovorio je; Sve su na neki način, o čemu ću pričati nego o sebi! Ima li Vas Ognjene u stihu, melodiji?
- Ova Arsenova izjava me podsjetila na jednog mog prijatelja koji je rekao: "sebično je ne pričati o sebi". Pritom naravno nije ciljao na egocentrizam nekoga tko kroz razgovor priča samo o sebi, a ne zanimaju ga drugi, već je mislio upravo na pričanje autora kroz svoja glazbeno-lirička djela. I zaista, ako kantautor ne dijeli iskreno svoje emocije i misli kroz pjesmu, onda su njegovi iskazi lažni ili tuđi. Osoba koja sluša muziku očekuje od autora da ogoli svoju dušu, da pusti iz sebe misli bez zadrške i autor je sebičan ako puninu svojeg bića ili važne fragmente istoga zadrži za sebe. Zato i ljudi kažu ono: "sviđa mi se jer je dao sebe u muziku". U tom smislu, škrt je onaj koji na pitanje o sebi nije o sebi rekao ništa ili je rekao nešto, ali ne iz sebe. Reći nešto "o sebi" i "iz sebe" su dvije strane istog novčića. Sebično je zadržavati, a ne davati.
Svaka moja pjesma je također na neki način autobiografska bez obzira govori li o svjetonazorima, događajima ili ljudima. Čak i kada ne pričam direktno iz prvog lica, nego se koristim izmišljenim likovima (kao npr. u pjesmama "Stevo Čokrlić" i "Jozo Nebulozo") i dalje su osobine koje im pripisujem u određenom smislu odraz mene samog.
Ulični svirač! Po nekoj našoj jadnoj filozofiji to se tretira kao dno dna. A uvjerio sam se da su neki ulični svirači daleko iznad glazbenog prosjeka od "čuvenih festivalskih zvijezda". U pjesmi, između ostalog spominjete riječ festivali. Kako gledate na domaću festivalsku scenu?
- A mislim, ima uličnih "svirača" koji loše vladanje instrumentom koriste kao izgovor za prošnju pa bacaju ljagu na ostale koji imaju što za pokazati, kao i "zvijezda" koje su sumnjivim putem došle do tog "statusa" ostavivši mnogo talentiranije da se potucaju po marginama scene. Ali ovako bez da sada fenomen seciramo do sitnih detalja, načelno govoreći obojica znamo da ulično sviranje nije prosjačenje niti automatski dokaz da netko glazbeno ne valja, niti da je svaka zvijezda do popularnosti došla nepotizmom i korupcijom bez amabaš ikakve nadarenosti, pa valjda to ne trebamo dodatno pojašnjavati.
Ipak, ono što je vrlo zanimljivo u toj priči je kako se neke "zvijezde" vrte konstantno po radijima i tv-u, a pitanje je tko ih sluša kada ne mogu ni 100 karata prodati za koncert, a oni marginalizirani ili potpuno ignorirani od mainstream medija redovito pune velike dvorane.
Estradne, folklorne i klasično-glazbene festivale ne pratim, pa ne mogu o njima ništa pouzdano reći. Što se tiče festivala "alternativne" glazbe Hrvatska gori. Ima ih sigurno stotinjak, od najvećih za koje svi znaju do najmanjih koji su tajna dobro upućenih. Hoćeš rock, punk, metal, rap, etno, indie, kantautore, elektroniku itd...postoji festival za svaki žanr i podžanr muzike, često ih i kombiniraju unutar istog događaja. Mislim da smo po brojnosti "alternativnih" festivala među najboljima u Europi, pogotovo tijekom ljetne sezone.
Meni osobno takvi festivali puno znače, bio na njima izvođač i/ili publika. Bivanje na festivalima mi je rado biran način provođenja vremena, oslobađajući odmak od rutine, traženje jedinstvenog mjesta pod suncem. Tamo se sklapaju i učvršćuju prijateljstva i poznanstva, upriličuju se uzbudljive zabave i općenito živi slobodnijim ritmom od svakodnevnog. Nema boljih mjesta za slavljenje života od festivala.
Ognjene, koji oganj u vama gori?
Muziku na ovaj ili onaj način stvaram od svoje 14-te godine. Čime se god bavio u životu, uvijek bih se prije ili kasnije vratio sviranju i stvaranju muzike. Nakon nekog vremena sam odustao od svih "sigurnih" i "prokušanih" puteva koji me navodno vode u "stabilnu" budućnost kao što su fakultet, "stalan posao" i slična građanska uporišta. Na posljetku ispada da mogu od te muzike i živjeti bez da radim išta drugo. Bit će da je ta "vatra", taj "oganj" muzika koja je malo po malo palila sve što joj stoji na putu i stvorila prostor u kojem može goriti bez prepreka.
