Kuloari bruje o odlasku Gennara Gattusa na kraju sezone. Trener se, po svemu sudeći, vraća u Italiju, pa onda dalje – trenerskim trbuhom za kruhom, kako to obično i biva u životima nogometnih stratega, kojima su koferi uvijek spremni. Jer nikad se ne zna dokle će te ljubiti rezultat, a publika je uvijek željna pravog nogometa – i, pogotovo, trofeja.
A nije da Split nije zavolio Gattusa – i on je zavolio ovaj grad i njegove običaje. Pa je tako, i za obljetnicu grada-heroja Vukovara, poveo igrače upaliti svijeće u Vukovarskoj ulici u Splitu – onako iskreno, kao da je s nama oduvijek. Bio je to iskren čin, na događaju odakle je svojedobno i krenuo taj veličanstveni običaj obilježavanja.
Doduše, izostala je titula – ona koja je stvarno izgledala blizu, kao na dohvat ruke. Ako tako stvarno bude, pamtit ćemo Rina i njegovu energiju koju je davao ekipi. Možda nije bilo puno ljepote u igri, ali igralo se na rezultat – i Hajduk je dugo bio lider prvenstva.
Puno se priča, a i piše, o novom treneru – Splićanima možda i važnijoj poziciji od gradonačelničke, koju ćemo birati sljedećih dana i tjedana. Spominjali su se Čabraja, Mario Kovačević, Marijan Budimir... neki bi na poljudskoj klupi rado vidjeli Španjolca Gonzala Garcíju, s kojim je Istra u drugom dijelu prvenstva doživjela pravu rapsodiju igre – i rezultata.
Kao rješenje na klupi sve se više spominje Mario Carević – da nastavi uspješan niz koji je započeo još od slovenske Krke, preko Šibenika, Gorice… Hajdukovo dite iz one odlične generacije Pletikosa, Andrić, Sablić, Deranja… možda posljednje velike generacije iz Hajdukove omladinske škole. I one titule Vulićeve i Šurjakove osvojene u Varaždinu, pohoda Torcide u taj barokni grad i pjesme “Jedan mali Zeko, prvenstvo traži svud”, dok se u toj predivnoj noći, na svim gradskim okupljalištima – od Rafe do Bambija – slavilo svoje prvake.
Najviše je bio u tandemu sa prijateljem i čudesnim igračem Dariom Srnom, i trebali su zajedno predvoditi “bijele” putevima slave – ali život i nogometni putevi odredili su drugačije. Dario Srna ostavio je nemjerljiv pečat u reprezentaciji, kao kapetan i glavni igrač – jedan od najboljih nogometaša koje je Hrvatska ikad imala.
Osvajao je Srna i Kup UEFA sa svojim Šahtarom. Marija je, pak, put vodio od saudijskog Ittihada, preko Stuttgarta, belgijskog Lokerena…
Ali, vraćao se Hajduku kad je trebalo – i predvodio bijele momke.
Autor ovog teksta sjeća se prvog gola Marija Carevića na Poljudu – bilo je to na onu branku prema sjevernoj tribini, iz slobodnog udarca, baš onako nekako splitski, hajdučki – rekli bismo: jerkovićevski.
Te se sezone došli mađarski Ferencváros i španjolska Mallorca, vatreni su se vratili u Hajduk, a Mario počeo u prvih jedanaest.
Pa tako autor pamti i druženje u jednom splitskom lokalu, jedne ljetne noći 2002., kad je pobijeđena Mallorca s Nadalom i nizom španjolskih i argentinskih reprezentativaca. Tada se Mario na poluvremenu obratio Aljoši Asanoviću:
– Aljo, oćeš li ulazit?
– Oću, brate, ali nećeš ti vanka. Želim igrat s tobom.
Dok je prijatelj Vušković, hajdukovac od itekakvog kova, pridodao:
– Ma Carević je prvi igrač.
Marijeva hajdučka priča ostala je nekako nedorečena – kako to obično i biva s našom dicom s Poljuda i Starog placa, kojima je bijeli dres iznad svega. Nogometni kraljević nije postao Car, kako ga zovu Splićani i prijatelji.
Makarski Rico, kako ga je Slaven nekidan nazvao – sa puno dalmatinskog špirita – ali prije svega odmjeren i elokventan obiteljski čovjek. Supruga mu je ugledna liječnica, on je vrhunski TV komentator – stvarno nam izgleda kao dobro rješenje na užarenoj klupi Poljuda.
Sad, koliko je makarski, koliko breljanski, a koliko baškovoški – što nam nekako najprirodnije zvuči – ostavljamo raspravama nogometnih mudraca pod legendarnom baškovoškom goricom.
Jer prve korake imao je u pionirima Uranije, na tamošnjoj Bučini, gdje je i tata Carević bio legendarni napadač jedne od najvećih generacija ovog malog, a velikog kluba – kasnije i uspješan trener te šef Omladinske škole Uranije. Kluba koji je 2022. proslavio svoju stotu obljetnicu.
Znamo da je Mario Carević hajdukovo dite, odraslo na Poljudu – rekli bismo, poznaje svaku travku. Jer ostao je nekako nedorečen onaj njegov prvi slobodnjak koji je naslućivao novog hajdukovog fantazista. I sigurni smo – riječ je o kvalitetnom treneru. A kad će se to dogoditi – ne znamo. Samo znamo da će se, kad-tad, vratiti svome Hajduku.
