U obitelji Ante Šumana Vuke u Kominu za ovogodišnji će se Uskrs na stolu naći meso. Jegulje nema. Nema je već dugo, zbog niza razloga, pa se sve više zaboravlja koliko je važnu ulogu upravo ona nekada imala u korizmenom vremenu i na sam najveći kršćanski blagdan.
Jegulja se, naime, u Dolini Neretve nekad smatrala nezaobilaznom posnom hranom tijekom priprave za Uskrs, dok bi se na sam blagdan pretvarala u pravu deliciju. Bilo je to u vrijeme kada je jegulje u Neretvi bilo znatno više nego danas i kada se lovila u stotinama kilograma. Za priču o lovu, pripremi jegulje u preduskrsno vrijeme i njezinu blagovanju na Uskrs teško je pronaći boljeg sugovornika od Ante Šumana Vuke, 90-godišnjeg vitalnog Kominjanina koji u svojoj memoriji čuva običaje nastajale desetljećima, a kojima danas prijeti zaborav. Ante je, kako je to nekadašnji život u Neretvi zahtijevao, bio sve pomalo. Bio je vrhunski lovac na liske, iskusan poljoprivrednik i čovjek koji je godinama svojim brodom vozio voće i povrće diljem Makarskog primorja, Pelješca i Korčule, prodajući ih turistima i drugim kupcima, piše Portal Rogotin i Dubrovački vjesnik.
Prisjeća se i lovačkih dana kada je sa svojim partnerom Vladislavom Vladimirom Vladikom u tri noći ustrijelio čak 350 liski. Vladika je bio vrstan ćukar, a Ante izvrstan strijelac, vještinu koju je, kaže, usavršio još u vojsci.
No, priča o jegulji za njega ipak ima posebno značenje, osobito u uskrsno vrijeme.
Kako se jegulja solila, dimila i sušila
Ante kaže da je samo nastavio tradiciju koju je naslijedio, ponajprije od majke Danice.
"Kada bi lovci ulovili veće količine ribe, nije bilo frižidera kao danas, pa bi se jegulja solila i sušila da duže traje. To se radilo na dva načina. Prvi je podrazumijevao rezanje jegulje nožem svakih pola centimetra kako bi sol što bolje prodrla u nju i zaštitila je od propadanja. Što je jegulja bila veća, reske su bile bliže jedna drugoj. Rezala se do kosti, ali kost se nije smjela dirati jer je ona "držala" jegulju", prisjeća se Ante.
Taj su posao, najčešće, radile žene. Lovci bi lovili, a one rezale i solile. U drugom načinu, kada se ulov nije mogao odmah prodati niti spremiti u burće, jegulja bi se bacala u sol, najprije u drvene pritorce, a kasnije u plastične posude. Tako bi živa jegulja progutala sol i ugušila se, ali bi ostala zaštićena od propadanja.
Nakon dva do tri dana soljenja, ovisno o veličini, stavljala bi se na dim tri do četiri dana, na ognjište, a potom na buru da se suši. Sve se, kaže, moralo dobro tempirati i čekati da vrijeme bude "u buri".
Jegulja se u njihovoj kući posljednji put solila prije četiri godine. Tada je to učinio njegov sin Darko, kojemu je stalo do očuvanja ove vrijedne tradicije.
Na stolu prije Uskrsa i na sam blagdan
Najčešće se, kaže Ante, pripremala lešo s krumpirima.
"Ako bi bila jako suha, znala se raditi i kao bakalar. Kad bi se pripremala lešo s krumpirima, dodavalo se vrlo malo ulja, a više kvasine kako bi se neutralizirala njezina masnoća. Jela se i prije Uskrsa, za vrijeme posta, i za Uskrs jer nije bilo mesa. Danas nije tako", kaže Ante.
Njegov sin Darko prisjeća se i obiteljskih pouka koje je slušao od bake Danice Šuman Vukuše, rođene Vuković, koja ga je učila kako jegulja s ražnja, nakon što se ispere od soli i osuši, "liči kad si bolestan".
Ante je za lov na jegulju koristio različite alate – od ostiju i vršava do trata. Punih 15 godina "penjao" je Desanku, a prije toga Lisnu, iako je ondje, kaže, trebalo zabijati više kolaca, a ribe je bilo manje nego u Desanki.
"Jedne sezone uhvatili smo tonu i pol jegulje. Samo jedne noći 750 kilograma. Bila je to nezaboravna noć. Jegulja je samo dolazila i ulazila u tratu. Kako smo je vadili, tako je dolazila druga. Bili su to vrijedni ljudi, radili su brzo i dobro. Sutradan smo obilazili sve restorane i gostionice od doline Neretve do Ljubuškoga. U roku od dva do tri dana prodali smo svu ulovljenu jegulju, ni jedna nam nije uginula", priča Ante.
Ipak, bilo je i težih trenutaka. Zbog nedostatka kisika znalo se dogoditi da jegulja ugine, pa su jednom, prisjeća se, izgubili oko stotinu kilograma ulova.
Tajna "lovnih noći"
Jegulja se nije mogla loviti u bilo koje doba, a Ante otkriva da su stari dobro znali kada dolaze najbolje "lovne noći".
"Od naših starih naučili smo što se mora poklopiti. Najvažnije je da bude 'voda na se', odnosno oseka dva dana pred minu, da padne kiša, a onda da zapuše bura. Treba reći i da svako lovište ima svoje zakonitosti. U Modriču i Parilima lovilo se i po mjesec dana poslije Desanke. To je bilo dobro jer se ulov mogao rasporediti", kaže Ante.
Dodaje kako je u Kominu nekoć bilo toliko dobrih lovaca da se znalo dogoditi da u mjestu "osvane vagon jegulje".
Koliko je jegulja bila važna, svjedoči i podatak da se nosila u crkvu na blagoslov hrane, u košarici zajedno s kruhom, soli i kolačima, piše Portal Rogotin i Dubrovački vjesnik.
Delicija koju su tražili i Francuzi
Sušena jegulja nije bila cijenjena samo među domaćim stanovništvom. Tijekom Domovinskog rata, prisjeća se Ante, tražili su je i francuski pripadnici UNPROFOR-a stacionirani u Pločama.
Bilo je to vrijeme kada se već osjećao veliki pad ulova, no Francuzi su se ipak uspijevali opskrbljivati kod Nikole Grgurinovića Šamije s Čeveljuše, još jednog vrsnog lovca.
Danas je jegulje u Dolini Neretve sve manje. S njezinim mogućim nestankom ne prijeti samo gubitak jedne namirnice, nego i nestanak dijela tradicije koja je desetljećima živjela među Neretvanima.
Uskrs bez jegulje zato nije samo promjena jelovnika. Za mnoge je to i tiho gašenje jednog običaja koji je nekad bio neraskidiv dio života, posta i blagdanskog stola u neretvanskim obiteljima.
