Split je ostao bez jedne od svojih najvećih glumačkih ikona, Dare Vukić, koja nas je napustila u svojoj stotoj godini.
Ivica Buljan, kazališni redatelj i dugogodišnji suradnik Dare Vukić, prisjetio se njezinog iznimnog života i umjetničkog doprinosa.
Njegov poduži emotivan status u kojem opisuje Daru, navodeći kako je i u najpozvanijim godinama ostajala Ikar spreman da se vinie prema suncu – hrabra, strastvena i neponovljiva, prenosimo u cijelosti:
- “U strahu od kretskoga kralja/ a ludo hoteć do zvijezda, / opremljen izumkom novim, / trsi se hrabreni momak / i prave pobijediti ptice, / dok odviše se uzda / u svoja lažna krila, / te oduzev moru ime, / dade mu svoje. / A razborit stari Dedal / izbire lebdjeti / srednjim putem / ispod oblačja, / očekujući svog krilatog sina, / poput ptice što bježi od / prijetnja jastrebovih, / te od straha raspršene / okuplja svoje ptiće. / A u moru mladić maše / sputanim rukama / zbog svojega smiona uzleta. / Jer što god svoju / prelazi mjeru, / visi nad samim ponorom.”
Godina je 2001., kad je gotova sezona i počinju se pripremati predstave za Splitsko ljeto. Sven Medvešek i ja stigli smo iz Zagreba starom cestom, zadržavali se pored rastočja karlovačkih rijeka koje su se sad pomiješale u sjećanju. U vrtu Vile Dalmacije koji je tada bio zalijevan, zelen, čeka nas Dara Vukić. Točnije, ispred "moje" kuće, a ja sam stanovao u "Kardeljevoj", tako smo je zvali. Mani je bila u "Bakarićevoj", pedesetak metara, bliže glavnoj, Titovoj. Sven je glumio Edipa, a Dara – antički Zbor. Manina je i moja zadnja godina u Splitu. Bio sam ludo sretan što sam godinama ranije, u nekoj madridskoj knjižari pronašao Senekine tragedije na latinskom i u francuskom prijevodu. “Edip” je bio za Split. U carskom gradu s palačom nije se dotad igrala rimska tragedija. Naručio sam prijevod od Tomislava Ladana i brzo smo dobili ručno tipkan tekst. Na početku sam citirao scenu u kojoj Zbor u par stihova ispriča zgodu o mladom Ikaru i njegovom starom ocu Dedalu. Mudri Seneka neće izreći Ikarovo ime, već kaza da je sa svojim suludim podvigom oduzeo moru ime i dao mu svoje.
Posveta Dari
Ovu sam posvetu Dari napisao povodom Nagrade grada Splita za životno djelo, prije četiri godine.
Otišla je u svojoj stotoj godini. Kad bih o njoj, u njenom Splitu, govorio pred mnoštvom imaginarne publike, izrekao bih joj u slavu baš ove stihove. Znam ih napamet 25 godina poslije premijere. Na sceni je Dara bila hrabri Ikar koji se trsi prave pobijediti ptice, u stvarnom životu Dedal koji je do zadnjeg dana tugovao nestanak sina Ikara. Darino životno djelo je tako golemo da joj ne mogu samo pobrojavati uloge iz jedne dugačke karijere, već izreći ljubav u ime generacija Splićana koji su je gledali, slušali, voljeli i čija je većina odavno pošla svom rimskom bogu Plutonu na odmor. Dara je Zbor igrala sa 75. Tog juna, pa još cijeli srpanj, do rana augusta kad grad polegne od zapare, a oleandri podivljaju, svakoga jutra smo pod smolastim borovima, osvježeni cvrčijim pjevom vježbali tekst. Dara bi se dovezla u svom fići, skuhala jaku tursku kavu, i na terasi naglas govorila i govorila Seneku. Najveća tragetkinja najvećega retora.
Vrtim se oko ove priče, da iznjedrim pouku o velikoj glumici. Dara Vukić ostala je u analima splitskog kazališta kao Antigona i to ona Sofoklova, pa kasnije domaća, spljetska, iz tragedije Tonča Petrasova Marovića. Ta ju je uloga oblježila za cijeli život, a gradu je ostavila u nasljeđe auru iz koje će, i u doba primitivizma, isijavati jedna velika glumačka duša.
Dara je, a ovo je prilika da se glasno kaže – najveća hrvatska tragetkinja koju sam uživo vidio na pozornici. Genij koji je u stanju prenijeti nemir kojeg ustalasani ljudski duh osjeti kad glumica iz crnog taloga anime izvuče kolektivne želje, žudnje, strahove i nade. Njezina artikulacija bila je savršena, a povezivanje misli i izbjegavanje dekorativne deklamacije, elastičnost govora, činilo ju je superiornom. Kako je Dara razriješila one stihove o Dedalu i Ikaru? Tako što ih je govorila, rotirajući se oko svoje osi, a u dubokim devedesetima, u jedanaestom desetljeću svakoga jutra izvodila Tibetance. Govorila ih je, bez mikrofona, usred betonske pozornice u Domu mladih u Splitu, okretala se do ruba vrtoglavice, ponekad padala, smijala se pritom, ili možda, a sigurno jest, i plakala. Plakala je, jer je u svojim godinama znala, vidjela, i doživjela gubitak djeteta. Velika umjetnost nas uči da su i kreacija i njezin doživljaj – iskustva. Vlastita i prisvojena – od drugih ili iz fikcije. Veliki glumci ih pomiješaju pa ne znamo gdje su ih i kod koga vidjeli. I kad se Dara baš na kraju, zavrti oko sebe kao djevojčica, ja vidim curicu iz Karlovca koja je tamo započela karijeru.
Kakve je sve uloge Dara darovala Splitu. Bilo je tu mnogo više od onog što obično stane u monografiju, a Dara nije glumica koju su tetošili, niti u zvijezde dizali mediji. Ona je bila i staloženost i ludost. Da mi je bilo vidjeti njezinu Ofeliju, Grušenjku, Angelicu Glembay, Titaniju, Jenny, Marijanu Margetićku, Lauru, Lulu. Dara Vukić je glumila i ispraćala generacije, od one u kojoj je još bila Asja Kisić, pa kasnijih gdje su uz nju bili Boris Dvornik, Zvonko Lepetić, Zdravka Krstulović, Josip Genda, a onda još Zoja Odak, pa Senka Bulić, Arijana Čulina, Nives Ivanković. Radila je s Tanhoferom, Fotezom, sa genijalnim Bojanom Stupicom, i to “Marat/Sadea”. Kad je Pesenti režirao nezaboravnih “Šest lica traži autora” Dara je bila Majka. Mladi cvijet tadašnje zagrebačke postdramske šminke ostao je zapanjen njima nepoznatom glumicom koja je iz dubine pozornice otimala pažnju nedostižnom dikcijom, i prezencom koja određuje raspored kretanja ostalih.
Sjećanje na zadnju zajedničku predstavu
S Darom sam kao dramaturg radio na predstavi “Mali plamen” koju je režirao Robert Waltl prema priči Dubravke Ugrešić. Dara je pripovjedačica kakve postoje u nekim kulturama, a mi smo ih izgubili. Njezini su suglasnici čvrsti, oblikovani kao stabla, a samoglasnici pjevni, u njih se tek, u perfekciji književnog govora, kao maestral ušuljala splitska melodija. Zadnja naša predstava bila je “Adio, kauboju” Olje Savičević Ivančević. Dara je bila Nona, Velika Oblapornica. U kaštelanskoj valpurginoj noći, bila je obučena kao Velika Indijanka. Radili smo u Stinici pored Sjeverne luke, noću je bilo neizdrživo vruće, kosa se lijepila od znoja. Dara je ostajala s društvom do jutarnjih sati. A dan poslije, svježa od svojih Tibetanaca.
Ne mogu ne podijeliti jednu raniju anegdotu, opet iz Vile Dalmacije, iz neke burovite zimske noći. Mani se nakon predstave vratila kući, a u kazalištu se, u Taloga, zadržalo poveće društvo. U neko doba nas Mani pozove da joj se pridružimo. Dara u svom mitskom fići, na suvozačkom sjedalu Marijan Ban, otraga Nives Ivanković, Robi i ja. Velika količina metara i centimetara rasporedila se u jednu pokretnu skulpturu. Na marjanskoj cesti ispod Meštrovićeve galerije, Dara, da nam učini radost, vozi cik-cak, kao Belmondo, s cigarom u ustima. Sad razumijem u čemu je tajna njene priče o Dedalu i Ikaru. Dedal po iskustvu, odličnosti i godinama, Dara je zauvijek ostala Ikar koji nikad nije odolio da se malo više od dozvoljenog zaleti prema suncu, pa makar joj ono spržilo perje na voštanim krilima.
Daro, stavit ću ovu našu sliku, za sva ljeta u kojima smo se družili, zime uz čašu crnog. Nadam se da si ponijela duvana i za Peru. Kad umre velika tragetkinja, ne ugasi se samo život, ugasi se škola boli, dostojanstva i ljepote koja je govorila istinu - napisao je Ivica Buljan na Facebooku.
