Jutros me nazvao stari prijatelj Damir Karaman s tužnom viješću: "Umro je Marko Didić." U nevjerici sam ga pitao je li ozbiljan, a on mi je, vidno šokiran, potvrdio. Zvao sam zatim Roberta Žaju, ali nitko nije znao ništa. Okolišao sam s informacijom koja se u nevjerici ljudi već proširila gradom. Kada sam nazvao Keta, rekao mi je da je i on upravo čuo strašnu vijest – Marko Didić je zaista preminuo.
Tada je bilo gotovo, vijest je bila točna.
Zvao me onda Slaven Alfirević, pa Saša Ljubičić i mnogi drugi. Svi šokirani, tužni, bez riječi.
Tako je novinar Marko Didić i sam postao vijest. Grozna vijest, užasna, za sve nas koji smo ga poznavali, pa i odrastali uz njega.
Umro je iznenada, u 61. godini života.
Na njemu smo gledali prva odijela i kravate u našim formativnim godinama, mi dica iz Varoša i Cankareve. Bio nam je prozor u svijet, u veliku nogometnu i društvenu scenu.
Čovjek ogromnog znanja, počeo je, te u svojoj biti zauvijek i ostao – sportski novinar. Pa mu je i posljednji tekst bio o nogometu, intervju s nekadašnjim stoperom "bijelih", hajdukovim Makedoncem iz osamdesetih, Dragijem Setinovim.
Živio je nogomet, bio i vratar malonogometnih i nogometnih momčadi. Bio je i veliki kolekcionar dresova, koje je skupljao još od studentskih dana kada je radio za "Polet" i "Tempo".
"Ja ću odmah reći je li dres s utakmice ili iz fan shopa," rekao bi mi kad bih se i ja pohvalio da sam dobio neki strani dres.
Cijenili su ga nogometaši, a nikad neću zaboraviti tamo davne 1994., kad se stvarala priča o "Vatrenima", kako su se hrvatski reprezentativci okupili oko njega u zagrebačkom hotelu "Panorama". Denis i ja smo se tada pridružili tom Markovom društvu, dotad nama dostupnom samo preko TV-a.
A Marko je živio novinarstvo punim plućima. Afirmirao se kao urednik i novinar Crne kronike. U tjednicima "Panorama", "Nedjeljna Dalmacija", "Stil", ostavio je zapažen trag. Surađivao je za visokotiražni tabloid, sarajevski "AS", da bi najveće dosege ostvario na stranicama "Slobodne Dalmacije". Njegove su tekstove prenosile i strane TV kuće, emisije, dokumentarni filmovi. Probijao je teme, radio nemoguće intervjue, izgarao za tekst. Uvijek pošteno i objektivno.
Bio je glavni u društvu – zanimljiv, duhovit, i stvarno će strašno faliti ovom gradu, ekipi, kolegama... Didića je trebalo poznavati, njegovu dušu, iskrenost, nekad i dječačku, u onoj gromadi od čovjeka. Toliko toga je ostalo što smo još trebali reći, misleći: ima dana, to ćemo na miru... Ali smrt nekad dođe nenadano, baš kad novinar ode iznenada, onako – novinarski. Adio, Marko, falit ćeš. Svima ćeš falit...
