Gradonačelnik Staroga Grada Vinko Vranjican projekt aglomeracije vidi i kroz praktičnu upravljačku perspektivu: kao složen zahvat koji je tražio mnogo koordinacije, razumijevanja građana i suradnje s izvođačima i institucijama. Ističe da su radovi u staroj urbanoj matrici bili zahtjevni, proces dugotrajan, ali je vrijednost projekta za grad i otok iznimno velika.
Kako biste danas opisali put od početka radova do završne faze projekta?
To je bio put koji je tražio upornost, strpljenje i stalnu koordinaciju. Veliki infrastrukturni projekti gotovo nikada ne prolaze bez izazova, a posebno je to slučaj u povijesnim sredinama poput Staroga Grada, gdje svaki zahvat mora uzeti u obzir i urbanističke, i tehničke, i konzervatorske, i svakodnevne životne okolnosti. Kada radite u prostoru koji ima slojevitu povijest i gusto tkivo naselja, ne možete graditi po logici “brzo i jednostavno”. Morate graditi pažljivo i odgovorno.
Iz te perspektive, važno mi je naglasiti da je projekt pokazao koliko je dobra komunikacija važna. Građani su tijekom radova razumljivo osjećali opterećenje: prometna ograničenja, gradilišta, buku, promjene u svakodnevnom ritmu. Ali upravo zato lokalna samouprava mora biti prisutna, objašnjavati, posredovati i raditi u interesu građana. Na kraju, ono što ostaje nije sjećanje na privremene poteškoće, nego dugoročna korist.
Koji su bili najteži izazovi na terenu?
Najzahtjevniji dio uvijek je bio spoj tehničke složenosti i osjetljivog prostora. Raditi infrastrukturne zahvate u staroj gradskoj jezgri znači da svaki iskop može otvoriti novo pitanje. Tu su geotehnički uvjeti, postojeća infrastruktura i potreba da se zaštite okolni objekti i javne površine. To nije klasično gradilište na praznom prostoru, nego zahvat u živom gradu.
Zato je svaki pomak tražio dodatnu koordinaciju investitora, izvođača, nadzora i nadležnih službi. Ono što smatram posebno važnim jest da se, unatoč svim izazovima, nije odustajalo od standarda kvalitete. To je presudno, jer je lako pod pritiskom rokova tražiti prečace, a upravo su prečaci ono što poslije građani najskuplje plaćaju.
Što će Starograđani najviše dobiti završetkom projekta?
Dobit će ono što je najvrjednije: veću sigurnost svakodnevice. Kvalitetnija vodoopskrba, pouzdaniji sustav odvodnje, manji okolišni rizik i viši komunalni standard. To su promjene koje ljudi možda ne vide svaki dan kao spektakl, ali ih osjećaju u svakodnevnom životu. Manje neizvjesnosti, manje improvizacije, više reda.
Posebno je važno što se smanjuje oslanjanje na rješenja koja dugoročno nisu dobra za okoliš ni za urbani prostor. U gradu koji živi od svoje baštine, identiteta i mora, takvo poboljšanje ima dodatnu težinu. Infrastruktura nije suprotna identitetu grada; ona je uvjet da se taj identitet očuva i u budućnosti.
Koliko je ovaj projekt važan za razvoj Staroga Grada kao povijesnog, ali i živog grada?
Izuzetno je važan. Stari Grad nije muzej na otvorenom, nego živa zajednica. Upravo zato moramo naći ravnotežu između očuvanja baštine i osiguravanja suvremenih životnih uvjeta. Ne možete tražiti od ljudi da ostanu živjeti u povijesnoj jezgri ako im ne možete osigurati adekvatnu komunalnu infrastrukturu. Ne možete graditi ozbiljan razvoj na baštini, a zanemariti sustave koji tu baštinu štite od pritisaka vremena i neuređenosti.
Ovaj projekt pomaže da Stari Grad ostane i povijesno vrijedan i funkcionalan. To je velika razvojna poruka.
Što biste poručili građanima koji su tijekom radova imali najviše strpljenja?
Poručio bih im da je njihovo strpljenje bilo ulaganje u kvalitetniji grad. Znam da veliki radovi traže razumijevanje i da ponekad iscrpljuju, ali upravo su takvi trenuci ispit zrelosti jedne zajednice. Kada nakon svega dobijete sustav koji je dugoročno sigurniji, tada vidite da je vrijedilo.
Ovaj projekt nije građen za trenutak, nego za budućnost grada. I upravo zato vjerujem da će njegova vrijednost s vremenom biti sve vidljivija.
