[VELIKO-SLOVO-POV]O[KRAJ-VELIKO-SLOVO]sim što gase požare nakon jakih vjetrova pilaju grane i stabla kako ne bi pali na ljude i njihovu imovinu, iz skršenih vozila izvlače unesrećene ljude, ispumpavaju vodu nakon poplava, skidaju mace sa mjesta njihovog bijega, djeci vraćaju nogometne lopte koje su završile na stablu, hvataju i vlasnicima vraćaju odlutale ptice iz čiba, pomažu po potrebi u transportu pretilih osoba, podižu starije ljude sa poda njihovih stanova, otvaraju blokirana vrata kada postoji opasnost od požara, skidaju prstene sa otečenih prstiju, vade ključeve iz kanalizacijskih šahti, hvataju zmije, izvlače ljude iz rupa, jama, šahti, pomažu radnicima na gradilištima, krovištima i skelama. Oni su vatreni momci iz Javne vatrogasne postrojbe Grada Splita.
Ukupno ih ima 150 i spremni su u svakom trenutku pomoći svima kojima je pomoć potrebna. U vatrogasnoj ih školi uče da niti jedna intervencija nije ista i cijeli svoj radni vijek moraju učiti i svladavati nove prepreke kako bi problem mogli riješiti na što bezbolniji način. Na teren izlaze u opremi koja teži 27 kilograma, a osim posebnog odjela i čizama na njima je još i maska, samar, kaciga, kamera, lampe i boca s kisikom. Postati vatrogasac i nije baš lako jer osim fenomenalne tjelesne spreme moraju se razumjeti u građevinu, alate i još u mnogo toga. Tijekom svog rada dožive svašta, a najtužnije su im intervencije u kojima pronađu mrtve osobe.
Vatrogastvo kao način života
Sve o vatrogascima, njihovom načinu rada, pravilima i protokolima, spremnosti i požrtvovnosti uspjeli smo doznati od voditelja odjeljenja Joška Šustića, voditelja grupe Marka Ivaniševića i Tonija Žunića, kao i od vatrogasca Antonia Dragušice. Svi su oni djeca, unuci, a neki čak i praunuci vatrogasaca koji su se virusom gašenja i pomoći građanima "zarazili" još u najranijem djetinjstvu. Dok su se druga djeca igrala nogometnom loptom, sjedili u svojoj sobi zabavljajući se igračkim konzolama oni su gledali svoje očeve i upijali svaki detalj kojeg su im prepričavali iz života vatrogasaca.
Intervencija se ne boje, vatre još i manje jer pogonsko im je gorivo stopostotno čisti adrenalin. Vatrogastvo je njihov način života. Moto im je služiti i pomagati. Tim načinom života živi nekoliko generacija obitelji svakog vatrogasca s kojim smo pričali. Tu su za sve nas i možemo biti sigurni za sebe i svoju imovinu sve dok su oni tu. A to dokazuju iz dana u dan spašavajući civile od ognja paklenog koji zna zahvatiti primorske gradove usred sezone kada temperatura zraka i bez vatre doseže do nevjerojatnih 40 stupnjeva celzijusovih.
Vatrogasci moraju doslovno znati sve, govori nam voditelj odjeljenja u JVP Grada Splita Joško Šustić, trebaju biti upoznati sa korištenjem brojnih alata, ali i smisliti razne scenarije jer osim što gase vatru bave se i stotinama drugih tehničkih intervencija. Zbog toga se s njima kontinuirano rade tehničke obuke kako bi se znali snaći oko bilo čega kada izađu na intervenciju bilo da se radi o prometnoj nesreći, spašavanju ili nečem drugom.
- Vatrogasci su završili brojne obuke koje svaka za sebe ne znači puno, ali sklop svega toga mu puno znači jer će znati riješiti problem kada do njega dođe, uvjerava Šustić.
Skidanje prstena i u postrojbi
Vrlo česta vatrogasna intervencija u tehničkom smislu je skidanje prstena s prsta zbog čega na poziv odlaze u bolnicu. Liječnici ih zovu nakon što im po pomoć dođu građani kojima je vrlo često prst već dobro otekao, pa uz pomoć posebne dremel brusilice bez ikakvog problema i u vrlo kratkom roku ljude oslobađaju iz okova prstenova.
Voditelj grupe Toni Žunić objašnjava da je proces skidanja prstena s otečene ruke vrlo jednostavan. Ukoliko je moguće oni pomoću malih špijunki, odnosno aluminijske zaštite koju stave ispod prstena isti bez problema skinu sa prsta, a u slučaju težeg oteknuća prsten izbruse.
Vrlo često su primorani improvizirati, a opće je pravilo da mlade vatrogasce najčešće to prvo nauče raditi. Često se zna dogoditi da ljudi koji imaju problem s otečenim prstom i prstenom odmah, bez odlaska u bolnicu, dođu kod njih u postrojbu po pomoć. Žunić tvrdi da cijeli posao skidanja prstena s ruku traje otprilike pet minuta i nikada se nije dogodilo da se netko prilikom toga ozlijedio.
Njegov kolega voditelj grupe Marko Ivanišević dodaje da ako im dođe netko sa slomljenom, krvavom ili otečenom rukom onda skidanje prstena rade u suradnji s liječnicima. Iako se ljudi vjerojatno uplaše kada vide malu brusilicu činjenica je da prilikom rezanja prstena nije moguć doticaj brusilice s kožom.
NASTAVIT ĆE SE...
