[VELIKO-SLOVO-POV]Z[KRAJ-VELIKO-SLOVO]a razliku od klavirista koji sviraju s pet prstiju, violinisti peti prst odnosno palac koriste za pridržavanje vrata violine. Ostalim 'slobodnim' prstima sviraju tonove. Lijeva ruka im mora biti u potpunosti opuštena kako bi s lakoćom mogli prelaziti u pozicije i preko žica. Tim riječima bismo mogli prezentirati uvod u razgovor s akademskom violinisticom i profesoricom violine Terezom Alabandom za koju u gradu podno Marjana, nema tko nije čuo. Dugih 25 godina svojega života Tereza je bila odana jednoj ljubavi koja se zove - violina!
Radila je u glazbenoj školi Josipa Hatzea u Splitu kao profesor, godinama je bila stalni član orkestra Opere HNK u Splitu. Svirala je u Splitskom komornom orkestru, na festivalima zabavne glazbe poput Runjićevih večeri ili Splitskog festivala, na Porinu... Ali, kako to obično biva, život piše priče, a Tereza je za portal Dalmacija Danas odlučila ispričati kako to da je profesionalnu karijeru zamijenila slastičarskom i završila edukacije na prestižnoj pariškoj Akademiji kulinarske umjetnosti "Le Cordon Bleu", usavršavanje na "Barry Callebaut Chocolate Academy" u Wiezeu u Belgiji te postala jedna od jedne vodećih domaćih slastičarskih chefica (op.a. majstorica slastičastva).
Gudalo je odlučila zamijeniti pjenjačom i uživati po cijele dane u onome što je najviše veseli-slatkom. Danas se s ponosom može pohvaliti da održava slastičarske master-class radionice u udruzi ŠKMER u Splitu, kao i u brojnim drugim gradovima širom Hrvatske (Šibenik, Zadar, Zagreb…), u obrazovnim ustanovama poučava mlade slastičare, autorica je udžbenika slastičarstva pod naslovom "Slastičar" kao i website-a "Pastrymaestra".
No, krenimo redom...
Od kud diplomirana violinistica u kuhinji i to s pregačom, mikserom u ruci i talentom na kojem joj svjetski slastičari zavide?
- Pa evo u najkraćem; unatoč ljubavi prema glazbi nisam bila sretna. Da, klasična glazba je divna, opera, simfonije, blještavilo scene, šušur festivala zabavne glazbe također, ali - otkrila sam da to nije ono što želim. Bila sam tek kotačić - dio stroja koji se zove orkestar, a kojim upravlja dirigent, a htjela sam biti slobodna da kreiram, da stvaram slobodno, po svojoj intuiciji, onako kako ja želim.
I tako, gotovo preko noći, odlučila sam napraviti potpuni rez i preokrenuti svoj život naglavačke! Odlučila sam postati majstor slastičar. Nije to došlo tek tako, naime - cijeli svoj život, od malih nogu, uvijek sam uživala u pravljenju kolača. Prvo s bakom, a kasnije sama, uvijek, a osobito kad bih bila umorna, nervozna, napeta od preduge predstave, od bolova u ramenima nakon sati i sati sviranja, smiraj sam tražila - i uvijek nalazila u - pravljenju slastica.
Koliko je bio apstraktan i težak izbor škole u kojoj ćete se educirati? Prema Vašem trenutnom iskustvu, mogu li si mladi ljudi s hrvatskim primanjima priuštiti školovanja u svjetskim gastronomskim akademijama?
- S obzirom na to da sam u duši prava štreberica, rješenje je došlo samo po sebi - pronaći najbolju školu, završiti je sa što boljim uspjehom i - baciti se na posao!
Rečeno – učinjeno. Vrlo brzo sam ustanovila da je najbolje europska, a ja bih rekla - i svjetska, gastronomska akademija “Le Cordon Bleu” - a gdje drugdje - nego u Parizu.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Što je Pastry Maestra i kako ste se odlučili baš za to ime?
Tijekom rada neprekidno sam nailazila na isti problem - nedostatak literature na hrvatskom jeziku. Može zvučati nevjerojatno, ali do nedavno, učenici hrvatskih ugostiteljskih škola nisu imali suvremeni, moderni udžbenik iz slastičarstva. Udžbenik “Slastice”, slovenskog autora Petera Andloviča koji se koristio, nastao je u dalekoj prošlosti, ljeta Gospodnjega 1981, zamislite!
“E nećeš, bome!”, rekla sam samoj sebi, sjela i napisala udžbenik slastičarstva pod naslovom “Slastičar” koji je besplatan i svatko ga može preuzeti na mojoj web stranici. Iz istog razloga je i nastala web stranica “Pastry Maestra” koji do ovoga trenutka broji nekih 200 postova, svaki s videom, opisom i receptom, a naravno - tu je i YouTube kanal Pastry Maestra - ukratko - ogromna količina iskustva i znanja poslužena na pladnju, spremna za sve koji žele učiti, posebno za one koji si ne mogu priuštiti platiti skupe škole u inozemstvu.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Kako možemo vidjeti u medijima, ali i na Vašem Instagram profilu profesorica ste slastičarstva. Koliko ste već dugo u toj ulozi?
- Odmah po povratku iz Dubaija gdje sam bila na usavršavanju, postala sam profesor slastičarstva na privatnoj gastronomskoj srednjoj školi “Wallner” u Splitu, gdje sam kroz narednih 11 godina na “put slasti” izvela više od 400 budućih slastičarskih majstora, što učenika, što odraslih polaznika, tzv. “prekvalifikanata”.
Uživala sam u svakom trenutku!
Nikada se nisam zasitila pedagoškog rada, te sam stoga već godinama vanjski suradnik - predavač predmeta “Slastičarstvo” za polaznike studija gastronomije na Visokoj školi Aspira u Splitu, te redovito održavam slastičarske master-class radionice u udruzi „Škmer“ u Splitu, kao i u brojnim drugim gradovima širom Hrvatske.
Vjerujemo da ste Vi, kao i svi slastičari do sada imali pokušaje i(li) promašaje, možete li se prisjetit nekih od njih?
- Ne mogu se sjetiti nekih značajnih promašaja, a ako ih je i bilo – ljudski je griješiti. Kod svake kreacije je normalno da pokušajima i pogreškama dolazimo do rješenja i sklada okusa i tekstura. Ne mora svaka kreacija biti savršena iz prvog pokušaja. Kada se tako nešto dogodi, to je veliki uspjeh, ali u većini slučajeva kreacija je proces i to je baš super.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Kako biste na skali od 1 do 10, opisali vaše osobno viđenje slastičarnica u Splitu? Kasnimo li za metropolom i europskim gradovima? I po Vašem mišljenju, imamo li potencijala napredovati?
- Kod nas nije problem u nedostatku znanja, najveći je problem što su kvalitetne namirnice skupe. Građani s prosječnim primanjima, na žalost, sebi ne mogu priuštiti platiti vrhunsku slasticu onoliko koliko ona vrijedi nakon što se na cijenu utrošenih namirnica doda cijena najma prostora, rada i režija, a vlasnici bi trebali i nešto zaraditi u konačnici. Zbog toga u Splitu nema puno mjesta u kojima možete uživati u slasticama kakvih na svakom koraku ima, na primjer, u Parizu gdje je kupovna moć puno bolja.
Ipak, postoji nekolicina entuzijasta koji unatoč nepovoljnoj situaciji pokreću i održavaju svoje slatke proizvodnje i takvima treba iskazati poštovanje i divljenje.
Vidjeli smo na vašu čokoladnu cigaru punjenu mousseom od dimljene čokolade na kojoj se nalazi jestiva etiketa. Kako ste došli na tu ideju? Odakle crpite inspiraciju?
- Ovaj zanimljiv projekt nastao je u suradnji s udrugom „Škmer“, u sklopu višednevne radionice o dimljenju hrane gdje su me pozvali da osmislim desert na tu temu. Učinilo mi se zgodno da desert bude u obliku cigare – ideja mi je pala na pamet nakon kratkog razmišljanja, ne pitajte me kako, takve stvari mi dođu same od sebe.
Za osmišljavanje svega mi je trebalo nekoliko dana. Prvo sam trebala pronaći način kako dobiti oblik prave cigare bez kalupa, a zatim se i domisliti kako izvesti da unutarnji dio, takozvani “insert” bude točnih dimenzija, odnosno da svi slojevi unutar cigare budu proporcionalni. Nakon nekoliko dana isprobavanja i improvizacije bila sam zadovoljna ishodom.
Čokoladna cigara u potpunosti je jestiva, a sastoji se od tankog čokoladnog “omota” unutar kojeg su dvije vrste moussea između kojih je hrskavi sloj. Čokoladni mousse je napravljen od dimljene tamne čokolade koju sam sama dimila. Tu su i jestivi pepeo te jestiva etiketa.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Možete li sada, kada se okrenete unatrag, reći da je vaš put do zvijezda bio trnovit ili pak lagan? Da možete vratit vrijeme, biste li što promijenili?
- Moj slatki put je započeo učenjem koje mi pruža ogroman užitak, a tako je i dan danas. Ne smatram da sam stigla među zvijezde niti o tome tako razmišljam, još uvijek sam na putu učenja i igre te uživam u svakom trenutku.
