Uglavnom su nas u Crnoj Gori dobro prihvatili. Ljudi iz kolašinskog kraja nisu baš, iako sam i ja iz tih krajeva. Ima onih koji negoduju da se tako prikazuju s obzirom na to da se oni ipak odlikuju umnošću, bistrinom i pameću, čojstvom i viteštvom. Tko će narodu ugoditi!

[FOTO+VIDEO] "Taj susret bio je ljekovit"

„Oprosti Stipe“ je priča koju sam pisao vraćajući se u sve svoje izvore i sve svoje utoke, kako se to kaže. Naravno da ta priča nema nikakve veze faktografski sa mnom ili sa mojom osobom, ali lica koja se u njoj pojavljuju, stanja u kojima se oni nalaze, muke koje proživljavaju i sreću koju imaju u sebi što su živi, ja sam sretao dnevnou tom prostoru iz kojeg ja jesam…

— Rijetko se služim "blesimetrom", uređajem s kojega možete čitati ono što želite. U nj gledam kada su citati, podaci, najave... Sve drugo imam i moram imati u glavi. Moram pamtiti jer te vijesti pripremam, slažem ih i znam ih. Ništa se ne događa slučajno, pa ni vijesti. U ovom poslu vrlo je važno kako složiti vijesti i kada to napravite na pravi način, onda ljudima ne treba ništa ni govoriti — znaju što se dogodilo…

Interesantno je bilo kad sam poslije svih tih velikih uloga dobila prvu epizodu. Ja je naprosto nisam znala igrati. Bila sam bespomoćna. I onda sam shvatila da je zapravo dosta teško igrati male uloge. Jer kad igrate veliku ulogu možete napraviti nekakvu grešku, možete zabrljati tekst. Međutim to se još uvijek sve može ispraviti i do kraja to se zaboravi, a ako to napravite u maloj ulozi onda je to loše. Jako loše…

Godine 1953. postao sam šef Maske. Uprave su mi bile vrlo sklone, imale su veliko povjerenje u mene, poštivali su me, a ja sam poštivao svakoga od njih, i svakoga čovjeka u kazalištu. Mislim, ja se nemam što potužiti. Naše kazalište oduvijek je jedno dobro kazalište, s dobrim asamblom

Damir Šolman se posebno isticao, jednom posebnom ljubaznošću, ali nije volio biti u centru pažnje

Ne volim intervjue. Ne volim ih isto kao što ne volim ići kod zubara ili na prvu kostimografsku probu ili kad je prva aranžirka. A zašto ne volim? Zato što, recimo, kod zubara već se zna zbog čega- Da će me boliti, a možda i neće boliti, da će mi vrtiti, a možda i neće? Kostimska proba - ja sam jedna od rijetkih glumica kojoj možete ne znam što staviti, nije mi uopće važno kako izgledam, to je u petom planu. Važno je ono što radim, što igram i kako igram…

Sjećanja su još živa. A da i hoću zaboraviti, ne daju mi takvi ka' ti. Svaki čas me neko nešto pita i podsjeća na to davno ali nezaboravno vrijeme splitskih Delfina. Očigledno da smo ljudima značili u ono vrijeme. Bili smo jako popularni. Ne samo u Splitu! Stvarno imam čast i veliko zadovoljstvo da sam na neki način sudjelovao u tim samim počecima dalmatinske glazbene pop i rock scene i vokalnih instrumentalnih sastava. Vis-ova koji su bili strašno popularni. Znali smo i pratili, volili sve novo što je dolazilo i valjda se kroz to stvorila mogućnost da budemo tako popularni…

Jako je teško da akt bude dopadljiv u pravom smislu riječi, jer je ljudska osobina u tome da nije svakome sve jednako lijepo, a slikari, većina slikara barem dožive tu suptilnost osobe koju rade, akta koji rade, ne samo u vanjskom obliku, nego umjetnošću suštine…

Uvjeren sam da se mnogi od vas sjećaju sjajnih putopisnih reportaža našeg glavnog urednika Rade Popadića iz Molisea. Isto tako vjerujem da ste osjetili bliskost i bratstvo s našim ljudima koji u pokrajini Molise (Italia) obitavaju već pet stoljeća. Jezik se dakako gubi protekom vremena, ali ne i običaji koji su se nekim čudom zadržali. Možda najviše zahvaljujući mladim ljudima koji nastoje tu vrijednu baštinu održati i u novom vremenu…

Čitav život moj bio je prilično raspolućen između teatra i novina. Radio sam kao novinar u Slobodnoj Dalmaciji u rubrici kultura. U početku 1950. godine dobili smo poklon u redakciju, jednu količinu kemijskih olovaka koje su nama podijelili i mi smo to s uživanje, pisali; ne trebaš oštrit, ne trebaš se mučit, pa i kada pišeš olovkom ona nikad nema tu liniju ni izraz tako kao što ima kemijska. To nas je oduševljavalo i odjednom s tim kemijskim olovkama učinilo ti se da je zvanje novinarsko postalo nešto ugodnije…

Uspjesi mojih studenata ispunjavaju me zadovoljstvom? Jako sam sretan i ponosan i to je na neki način i potvrda da se nesebično njima posvećujem i na neki način prenosim im svoja iskustva. Koji put me ne poslušaju ali kasnije dođu na to. Mislim da kod mladih ne dolazi do izražaja idolatrija…

Nisam bio sklon trenutnim zvjezdicama bez valjanog povoda. Tražio sam ono nešto malo više od izgleda kao jedinog aduta za pokaz i dokaz...

[ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (175.)] "Smoje je je bio uvijek tu, veliki prijatelj mojih. Nasmijavao nas je od jutra do sutra. Ljudi su bili divni ali bilo je i teških trenutaka. Imala sam i jedan najteži dan u mom životu! Kao spikerica"

Nije se pitalo o radnom vremenu, o prekovremenim satima. Mi smo bili sretni prvo što radimo, a zatim smo bili beskrajno sretni što radimo baš taj posao. Svaki dan si na drugom mjestu susrećeš druge ljude, stvaraš prijateljstva, stvaraš ogroman krug poznatih ljudi, s kojima hoćeš - nećeš, postaješ prisan. Beskrajno zadovoljstvo je taj posao bio. Ja ne mogu zamisliti neki posao koji bi mi stvorio toliko zadovoljstva koliko je bilo u tom poslu

Možda je čista slučajnost da su u kući u Mihovilovoj širini 7a na prvom katu stanovali Blaćani, tek pristigli povratnici iz Brazila Franulovići i Šeparovići, a moji su stanovali na drugom katu. I svi smo se lipo slagali i družili. I Lučani i Blaćani! I ta naizgled dva svijeta, imaju nekih dodirnih elemenata koji nas vezuju. Mene, primjerice, za Južnu Ameriku „veže“ dida koji je u onim čuvenim korčulanskim selidbama zauvik otišao u Urugvaj, u Montevideo, tako da ga nisam nikad u životu nisam upoznao ni video. Osim na slici!

U dane djetinjstva kad još nisam znao da će jednog dana glazba bit moj život, naravno da kao dječak nisam bio svjestan svog talenta, ali nekako sam imao sreću da me Božja Ruka uvijek vodila na pravi put…

"U mojoj ranoj mladosti počeo sam pjevati u crkvi Svetog Mihovila o u Zadru. Tu u našem Varošu i tako da su me zapazili kao pjevača i onda sam počeo, kao malo dijete. Pa imao sam pet ili šest godina. I počeo sam pjevati po drugim crkvama i angažirali su me po dječjim operetama. Pjevao sam cilo moje djetinjstvo. Onda, iza bombardiranja grada, kad je završio rat, glumačka grupa zadarskog okruga angažirala me, uzela me u krilo. I tamo sam pjevao isto kao solista i u zboru te glumačke grupe…"

Festivali predstavljaju odličnu priliku da se predstavimo javnosti i da motiviramo mlade glazbenike da old school glazba s melodijom nije izašla iz mode!! A s tim nam se i otvorila promocija preko kanala do kojih ne bi mogli doći…