Svi smo isti ili bismo barem trebali biti? Kad si cili život ovisan o trajektima, i kad se ne možeš maknuti ako je loše vrime, nitko to ne razumije tko nije barem jedan put probao. A zamislite samo one otočane koji putuju svaki dan, s dicom, a strah ih je hoće li im doći jedini prijevoz ili će se morati nekako snaći u prijatelja, rodbine ili na booking.com. E, dok se neki otočani voze u trajektima, stanovnici - otočani Lastova i Korčule dobiju ostatke. Ne traži se puno, traži se siguran prijevoz. Ne hudimo mi trajekt Lastovo jer je naš spasitelj kad Jadrolinija nema ništa bolje za ponuditi. Kad pred početak sezone lokalni autoprijevoznici i do tjedan dana unaprid trebaju rezervirati kartu da bi se dočepali Splita, zamislite što će biti za mjesec, mjesec i po u srcu sezone? Znači, trajekt Lastovo, naš spasitelj, ne smije se nakrcati pun zbog (ne)sigurnosti i putnika i vozila. Drugi trajekti su ili u kvaru ili su nepodobni za naša prekrasna nova pristaništa.
Na događaj koji se dogodio u subotu u Veloj Luci reagirala je Jadrolinija tako da je umjesto M/T Lastovo stavila na raspolaganje M/T Petar Hektorović. To i dalje nije rješenje za stalno, nego samo privremeno. Naime, lokalni vozači kamiona su organizirali prosvjed kako bi se čuo glas otočana. Trubama na kamionima i vožnjom pokazali su svoje nezadovoljstvo.
Teško je Korčulanima, a Lastovcima još teže jer su još nekoliko sati vožnje dalji.
Mia Antica, stanovnica Lastova, dala je izjavu koja dira i one koje je teško taknuti.
"Već 5 godina, svaki tjedan bar jednom putujemo s Lastova u Split. Osmogodišnji sin ima poremećaj iz spektra autizma i treba terapije koje na našem otoku nisu dostupne. Starija kći učenica je srednje škole u Splitu, na Lastovu postoji samo osnovna. Najmlađa kći je upisana kod pedijatra u Splitu jer, pogađate, na otoku pedijatra nemamo."
Nije lako ustajat u 3 ujutro da bismo u Splitu uspjeli obaviti što moramo, niti je lako financirati sve naše "izlete", ali otok je naše doma i odabrali smo život na otoku. Ono što nismo odabrali je prijevoznik koji ne mari za naše potrebe. Ne mari za naše dostojanstvo. Prijevoznik nam šalje trajekt kojem puni pola garaže da ne potone. Trajekt koji je tako malen da nas je posada primorana budit kad uplovimo u Vela Luku da bi svi imali gdje sjest. A šačica nas ima sve skupa. Kada putujemo autom danima unaprijed moramo kupit kartu, a nekad ni kupnja karte nije garancija da ćemo se ukrcat. Nadalje, prijevoznik nas "drma" u katamaranu koji je na istoj liniji plovio prije 20 godina, vjeroJatno i više. Katamaranu koji je spor, dotrajao i prljav, na kojemu je ujutro užasno hladno, popodne se ne može disat, a sol polako pronalazi put unutra kroz pukotine na prozoru. Dvokatni je, ali gužvamo se dolje jer na gornjem katu se ne može sjediti. Tko zna zašto, bit će da gore i nema prozora, što je možda smiješna pomisao nekome tko se istim katamaranom nije nikad vozio. Nama nije smiješno. Krajnje je vrijeme da se osiguraju brža i sigurnija plovila za pučinske otoke, pogotovo Lastovo koje ima more, kamen i nešto zvijezda na nebu, a sve ostalo je puno nautičkih milja daleko.
Poruka je jasna. Nezadovoljnih je sve više, privremena rješenja nisu izlaz. Zaslužujemo stalan i ispravan trajekt, jer na otoku živimo 365 dana, po lipom vremenu, ali i po teškim južinama. Samo želimo da se čuje glas otočana.