1836. Georg Büchner napisao je nedovršenu kazališnu igru „Woyzeck“ u kojoj mali čovjek, pod tabletama ili puškama, postaje ratni plijen, egzekutor i žrtva. 1965. Ranko Marinković napisao je roman „Kiklop“ u kojemu je zaključio da je „čovjetina upotrebljiv termin... a i meso ponegdje.“ 2025. Borut Šeparović upisao je svoju viziju u Büchnerov nedovršeni tekst, aktualizirao ga i bacio na bojno polje premreženo dronovima i suvremenim ratovima, itekako imajući na umu tu marinkovićevsku čovjetinu, ljudsko meso, „subjekt s performansama“, mrtvi kapital ispod kojega leže stvarni kapitali – polja crnice, litija i novca velikih interesnih skupina. Šeparovićeva redateljska vizija i dramaturgija Ivana Penovića na Büchnerovim temeljima primjer su antiratnog pisma koje, usprkos gustim replikama i pripovjednom glasu, nimalo ne filozofira, ne docira i ne favorizira. Suvremenoj povijesti pristupaju oprezno, dokumentaristički i reporterski, dovodeći publiku dovoljno blizu stvarnim livadama i rovovima gdje leže neki sasvim današnji ljudi s problemima koji su ovdje, sada. Ne upiru prstom u „napadače“, ne nariču nad „žrtvama“. Njihov je napadač kvarni čovjek, a žrtva naivni čovjek. Penović i Šeparović mudro otkrivaju univerzalnu istinu – rat nije lutajući entitet koji se greškom povijesti negdje „samo dogodi“ – on izvire iz čovjeka, u intervalima koje ne možemo predvidjeti, ali nema im kraja i vrijeme postoji između jednog rata i drugog rata.
Autorski tim predstave, pored redatelja Boruta Šeparovića i dramaturga Ivana Penovića, čine: kostimografkinja Tina Vukasović Đaković, scenografiju, video i multimediju potpisuju MONTAЖSTROJ (Konrad Mulvaj i Borut Šeparović), tehničko vodstvo i asistent redatelja je Konrad Mulvaj, tehnička podrška Ivica Kalinić, glazbu potpisuju Rolo i MONTAЖSTROJ, scenski pokret Borut Šeparović, dizajner svjetla je Srđan Barbarić, oblikovatelj tona Damir Punda, a kontekstualizaciju su izvršili Borut Šeparović i Ivan Penović. Inspicijentica je Sonja Dvornik.
Kod Šeparovićeva „Woyzecka“ nema glorificiranja junaštva jedne vojske ili naricanja nad terorom druge. Njegove intervencije ondje gdje su za mladim Büchnerom ostale rupe nisu rezultirale upadanjem u zamku ideološke opterećenosti. Buchnerov Woyczek žrtva je sustava u kojem je rat, a ne napadačka ili obrambena strana, pokretački mehanizam zla. Rat koji nije sam sebi svrha – ispod mrtvih tijela koja imaju svoju (smiješno nisku) cijenu nalaze se pola crnice i litija, izvor energije, stvarni kapital. I ljudsko je tijelo samo kapital – bile to obline nisko moralne Marie (Andrea Mladinić), Woyzeckovo probavilo i žile ili čitava pȕt svakog vojnika. Ukrajinska zastava omotana oko udovice i majke Marie služi tek kao potencijal za društvenomrežnu patetiku i groteskni povoj za njezino nezakonito rođeno dijete. Oko nje, jedinog ženskog lika, vrti se mladi Woyzeck (Donat Zeko), usamljeni provincijski vojnik koji je, da bi prehranio nezahvalnu Marie i njezino dijete, pristao biti pokusni kunić u okrutnim rabotama bezosjećajnog Doktora (Trpimir Jurkić) jer „patriotizam ne plaća račune“. Pritisnuti preteškom vojnom opremom (sjajne replike suvremenih vojnih odora u izvedbi Tine Vukasović Đaković), ali i svojim tjeskobnim mislima i nehumanim stremljenjima, likovi cirkuliraju kružnim tokom vlastite propasti.
Marie (Andrea Mladinić), kao Brechtova Majka Courage, pokušava iznaći svoju metodu preživljavanja u ratu. Ona sanja o izbjegavanju siromaštva i dostupnoj struji i vodi. Međutim, i ti relativno skromni snovi u diskrepanciji su s činjenicom da okrutno i do kože financijski i emocionalno dere dobričinu Woyzeck, nevjenčana supruga, valjda jedinog muškarca koji s njom ne stupa u odnose, figuru pater familias u obitelji koja to nije, oca djetetu koje nije njegovo, skrbnika ženi koja je svačija i ničija. Njezin je jedini kapital žensko tijelo, dovoljno puteno i podatno da na njega dahću napaćeni i seksualno frustrirani vojnici, a njezin moralni kompas, dobrano iskrivljen ratnom oskudicom, pokazuje samo – ego. Takvoj proračunatoj, ali još uvijek atraktivnoj ženi bolje pristaje major, kojega je izvrsno utjelovio Mijo Jurišić. Iz njegova je lika izvukao sirovinu i siledžiju, tjerajući publiku da se otvoreno zgraža nad manjkom kolegijalnosti, takta i bro-codea. Njegov je nastup od obična prevaranta u groteskom ljubavnom trokutu napravio punokrvnog negativca, zlostavljača i životinju, a Donatu Zeki kao Woyzecku na volej nabacio priliku da svom liku upiše deficit elementarnog ljudskog ili muškog dostojanstva.
Mijo Jurišić i Andrea Mladinić u Šeparovićevoj su viziji dobili nevjerojatno težak zadatak koji je u predstavi bio „make i tor break it“. I išli su do kraja, hrabro i angažirano, i uspjeli su u naumu. Scena koja se ne može ni nazvati ljubavnom u njihovoj je interpretaciji shvaćena savršeno – kao koitus mužjaka i ženke, a ne muškarca i žene, seksualno, a nimalo senzualno, sirovo i vulgarno, a opet onkraj neprimjerenog. Odnos u kojem su lica udaljena metar, a divlja tijela spojena tek u plesnim ravnotežnim centrima i kružnoj kompoziciji koreografije (također Boruta Šeparovića) tužna je metafora dekonstrukcije ljubavi u mehaniku, dodira u prodor i nježnosti u grubost.
Dok gledamo Donata Zeku, pred nama se otvara prostor golem kao „Ljudska komedija“. Oslikavajući Buchnerova/Šeparovićeva Woyzecka, mladi je genijalac nakratko postao Akakij Akakijevič, mali, beznačajni čovjek čije je postojanje tek puka statistika, a propadanje sramota cijelog čovječanstva. Za trenutak se premetnuo u Begovićeva Marka Barića koji svoju partnericu promatra kao požudno, ali i ljubomorno pseto, očajnički želeći samo (kao kakav Kozarčev Vučetić?) da ga ona voli. Ipak, nemoguće je zaobići početnu referencu, a to je Marinkovićev „Kiklop“ i hipersenzibilni bjegunac od rata Melkior Tresić, kojega je Zeko hotimice ili nehotice utjelovio i uskrisio kroz Woyzeck, izludjela od gladovanja, kalkuliranja i nevješta izbjegavanja ratnih strahota. Radi se o glumcu kojemu se na početku karijere često (isključivo i nepravedno) upisivala egida komedije, a zapravo su mu izražene glumačke crte i apsolutni forte nježnost i ranjivost koja eskalira u ludost – česte karakteristike (anti)junaka. Te su Zekine izvedbene „ludosti“, modulacije, grimase i geste, metode koje projicira kao glumački Einstein, tektonske, bolno opipljive, mučne i jedva podnošljive, naturalistički stvarne, toliko da u trenucima kad Woyzeck pretrčava krugove i histerično kontemplira voli li ga Marie ili ne poželite na trenutak izići da udahnete zraka i maknete se od tog polja gustih, istinskih i zarazno prenesenih emocija koje su upravo nevjerojatno intenzivne i prodorne. A imati u svojim redovima glumca koji je nepodnošljivo dobar dar je koji splitska publika cijeni.
Pripovjedni glas pripao je rado viđenom gostu Nikoli Nediću, talentiranom glumcu čiji je bogomdan glas prelijepe boje i kristalne dikcije stvoren za naratora i fokalizatora zbog kojeg naćulite uši da ne biste propustili nijedno slovo. Golema količina replika i monologa nije ga mehanizirala ni izbacila iz glumačkog takta, naprotiv, bio je posebno uspješan i sjajno uklopljen komadić izvrsnog ansambla. Početna scena s podignutim rukama (referenca na božanska bića, predsjednike ili vojskovođe – kako tko odluči iščitati) i glumačkim podizanjem dronova odvela nas je u svijet koji mnogi od nas vide prvi put. Svijet stvarnih snimki ratnih rovova, dokumentiranja granatiranja, svijet GoPro kamera na kacigama, grotesknih OnlyFans sadržaja, live prostituiranja intime i iskorištavanja rata, prostora gdje je sve javno i profano. Jasno je da je redatelj imao velike ideje i zahtjeve, ali istovremeno je vidljivo da su svi sjajno implementirani. Glumci su, s redateljem, asistentima i inspicijenticom, duboko uronili u prostor multimedije – i rata u kojem će pobjedu, sluti se u zraku koji odzvanja zvukom drona, naposljetku strojevi zamijeniti (i pregaziti) ljudstvo.
Elvis Bošnjak u ulozi Kapetana učinio je ono zbog čega ponekad imamo sasvim pogrešan dojam – da je gluma jednostavna – odigrao je negativca s nepodnošljivom lakoćom, gotovo ležernošću. Glumac koji dubinski razumije tekst i kontekst na pozornici djeluje kao vlastiti alter ego, Bošnjak koji samo „postane“ Kapetan. Njegovi su pokreti odjednom vojnički, držanje nadmeno, replike provokativne pa paradoksalne; „Woyzeck je dobar čovjek, ali nema morala… Ti si dobar čovjek, Woyzeck, ali previše razmišljaš, zato izgledaš sjebano“. U dinamičnoj igri s Donatom Zekom Bošnjak se ističe kao kralj hijerarhije i produkt ratnog kapitalizma, a uz Trpimira Jurkića metaforizira cijelu jednu povijesnu paradigmu pokvarenosti čovjeka koji iskorištava svoju vrstu da bi se popeo – ili barem ostao – na kakvoj-takvoj poziciji moći.
Trpimir Jurkić, Doktor i intelektualac, podsjeća na Krležina hladnog Kyrialesa – vjeruje samo u moć znanosti, nihilistički pristupa stvarnosti, ruga se subjektivnim dimenzijama. Njegov se svijet mjeri u otkucajima, kilogramima i mililitrima, a jedini mu je cilj provedba projekta – testiranje čovjeka/čovjetine i guranje do krajnjih granica, ondje gdje možda prije nego što oslabi ili prolupa uoči smrti shvati da je popravak vojnika neisplativ, a smrt relativno jeftina. Usprkos evidentnom mraku koji izbija iz svake pore uloge, Jurkić u njoj uspijeva progurati onaj svoj tipični šarm zbog kojega se nasmijete ili podsmjehnete čak i kad je izrazito neprimjereno, primjerice kad Woyzeck objašnjava dijetu na grašku ili ljudsku „slobodu“ u kojoj ne znaš čak ni kad ćeš mokriti.
Tračak je svjetlost u bijednom Woyzeckovu svijetu kolega i suborac Andres kojega je utjelovio Stipe Jelaska. Prirodnost, sirovost i lakoća atributi su koje Jelaska dodjeljuje svom liku, mrvici nade u humanost i prijateljstvo. Scena u kojoj Woyzeck ne može zaspati pa se žali kolegi, a on ga pokušava utješiti, ali već i sam izmožden, u polusnu i okrenut leđima, vrlo je dramatična i tužna jer je uvertira u Woyzeckov neminovni slom, u kojemu će glasovi koji pozivaju na zločin istisnuti njegove plemenite misli i učiniti i njega, žrtveno janje, krvavim agresorom.
„Woyzeck“ nije za svaku publiku. Za one koji teatar promatraju kao mjesto zabave i bijega u ljepšu stvarnost, što je također legitimno pravo, Woyzeck je okrutna projekcija vijesti koje automatski prebacujemo na žuti lifestyle magazin. No to što ih ignoriramo ne znači da one ne postoje, a opća estradizacija (pa čak i rata), dronovi, GoPro kamere, reelse i live streamovi odavno su naša stvarnost. „Woyzeck“ bez okolišanja govori da je svako stvaranje posljedica razaranja, a dogovori oko toga kako će se u ratu raspoređivati ljudstvo ili čovjetina traju dokle god „subjekt“ još uvijek diše. Kapetan je rekao da je otišao u rat da bi, paradoksa li, učvrstio svoju ljubav prema životu. Analogno tomu, pošteno je reći da bi svaki gledatelj, koji će potreseno i šokirano gledati „Woyzeck“, mogao iz teatra izići oplemenjen činjenicom kolika su bogatstva sloboda i mir. Ako cijenite svevremenske teme, promišljanje o poziciji čovjeka u svijetu koji je sve samo ne human, ekspresionističke slike, dramatičnu glazbu, sugestivne koreografije i potresnu glumu – ovo je naslov za vas. Ako tražite beskompromisnu katarzu, teatar 21. stoljeća i filmsko iskustvo – dobit ćete ih. Ako tražite redatelja čija je glavna odlika hrabrost i ansambl koji u najtežim zadacima vidi najvažnije izazove – imate ih.
