I sam je naslovni plakat „Životinjske farme“ na zidu trogirskog Kantuna kulture mirisao na ozbiljan umjetnički pothvat u nastajanju. Svinja na dvije noge, tiranski uperena prsta u daljinu, kroz prizmu kolažirane ovce. Metafora hijerarhijske moći i odnosa tlačitelja i potlačenog. Satirična novela pisana tijekom Drugog svjetskog rata desetljećima je izazivala skandale jer iza njezine ideje životinjskog (neuspjelog) preuzimanja vlasti od ljudi te posvemašnje iskvarenosti onih koji okuse vlast stoji Orwellovo ismijavanje sovjetskog totalitarističkog komunizma i Staljina. Kako preslikati onodobnu ratnu alegoriju na današnji svijet? Mnogobrojna Ekipa iz kantuna, predvođena kreativnom redateljicom Norom Krstulović, uspjela je izvrsno predočiti svevremensku opasnost od totalitarnih režima, kulture ugnjetavanja i šutnje te opće dekadencije slobodne misli.
Trogirska „farma“ u svojim je umjetničkim aspektima na svim razinama kompliment Orwellovu tekstu. Scenografija (Vesna Režić i Ekipa: Noa Lovrić, Katarina Lučin, Lucija Lučin, Luna Palada, Sara Paraman) je jednostavna, ali nadasve funkcionalna. Ogromne bale sijena u unutrašnjosti su izrađene od uništena novinskog papira – koja metafora za uništenje slobode mišljenja! Blokovi sijena poslužili su kao mnogobrojni scenski elementi – štala, vjetrenjača, stolice, stolovi. Uz iznimno inteligentna režijska rješenja, scenografija je djelovala kao živa kubistička slika koja se riše i urušava onako kako pred nama dinamikom teksta raste i pada ideja o životinjskom preuzimanju vlasti iz ruku ljudi. Svjetlo i zvuk oblikovala je Ena Kljaković Šantić, uz mentorstvo Srđana Barbarića i Vice Ercegovića, a glazbeni tim u sastavu Marina Bećir, Antonio Bubalo, Ivan Piteša i Pavla Rapić bio je pod vodstvom Ivanke Mazurkijević i Damira Martinovića Mrle. Njihova sinergija pretvorila je farmu u poprilično jezivo mjesto, lišeno konkretne nade u bolje sutra, prepuno dramatičnih bljeskova, osjenčanih lica manipulatora i glazbe koja ježi kožu.
Mentorica Nora Krstulović potpisuje dramaturgiju, uz Ninu Grubić, Roka Karamana, Andreu Krstulović, Lunu Palada i Elu Putnik. Iz Kantuna kulture nadodaju da se „marketing i PR ekipa – Natalia Banović, Ante Bogdan, Margita Brešan, Lucija Čović, Matea Fidler, Mia Tomaš i Mislav Vukadin, otisnula putevima algoritma kreirajući sadržaj pod mentorstvom Maje Maljković Zelalije, a Video ekipa – Ena Kljaković Šantić, Ante Bogdan, Natalia Banović, Lucia Čović, Matea Fidler i Borna Hrabar stvarala je u svom filmu uz podršku mentorica Lare Drašković i Antee Šoštarić. Veliku podršku tijekom cijelog procesa pružile su profesorice SŠ Ivana Lucića i SSŠ Blaža Jurjeva Trogiranina Jasna Bekavac, Lucija Dražić Šegrt i Nina Raljević Sikirica, te profesorica na Odsjeku za hrvatski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Splitu, dr.sc. Jelena Đorđević. Inspicijentica je Ana Matijević, a logistička podrška voditeljica Kantuna kulture Marina Vujčić.
Mlada glumačka ekipa (Veronika Granić, Borna Hrabar, Karla Milovac, Tina Milovac, Luna Palada, Nikolina Pera, Ela Putnik, Filip Raukar, Nikolina Samardžić, Lorenzo Savin, Nika Slade, Petra Ugrina, Ana Vranješ) svoj je zadatak shvatila vrlo odgovorno. Lica zaklonjena iza životinjskih maski (u vrlo efektnom rješenju Noe Lovrić) dovela su do situacije koja je u životinjskom svijetu odraz snalažljivosti u preživljavanju – jedno izgubljeno osjetilo intenzivira ostala. Budući da im je oduzeta mimika, mladi su se glumci oslonili na govornu karakterizaciju i scenski pokret. Oni koji glume svinje, „najinteligentnije među životinjama“, fokusirali su se na oblikovanje likova kakve volimo mrziti. Ana Vranješ sjajno je oslikala Napoleona, siledžiju i egoista koji pod krinkom boljeg novog početka životinjama nameće strahovladu. Odlično se nosila i s količinom i s težinom teksta, a osobito je zanimljivo vidjeti je kao nekoga tko gradi autoritet na umišljenoj i nametnutoj veličini – što je teško povezati, kad se maske skinu, s djevojkom simpatična izraza, nježne građe i prirodna, nenametljiva glasa. Filip Raukar (Squealer) osobito je intrigantan u pametnim glumačkim rješenjima za lik glavne svinjske ulizice i gušitelja pobuna, ima u njegovoj glumi i finog gega i oslanjanja na kakvu rafiniranu (možda političku?) imitaciju. U odličnoj su se suigri vrhovni svinjski manipulatori riješili konkurenta Snowballa (Borna Hrabar) čija se argumentiranost i želja za promjenom shvatila kao konkurencija koje se treba riješiti uz nalet bijesnih pasa (represivni aparat).
Osobito su dramatični dijelovi predstave vezani za posvemašnju glupost i izostanak racionalnosti u trenucima kad Napoleon svojim dojučerašnjim životinjskim kolegama nameće nelogične izbore, proguruje lošije životne i radne uvjete te reže svaki trag slobodarskog otpora u korijenu. Redateljica Nora Krstulović izgradila je sjajnu kontekstualizaciju pridruživši likovima govorne osobitosti koje ih savršeno opisuju. Dio glumačke ekipe koji glumi ovce stalno je održavao kolektivnu energiju i sitnim modulacijama glasa podržavao tiho „blejanje u prazno“, dočim je, primjerice, inteligentni magarac Benjamin (Ela Putnik) svoj otpor pružao i snažnijim glasom i očajničkom nervozom zbog ljudske/životinjske gluposti. Dinamiku prijateljskih odnosa, ali i tragedije svakoga društva koje bez takta i dostojanstva u bijednu smrt isprati one najvrjednije među nama sjajno su prikazali glumci u ulozi konja. Sve u svemu, čitava je farma disala kao jedno tijelo – ujednačeno, efektno, angažirano i vrlo scenski atraktivno.
Iznad farme kao zlokoban prikaz iskrivljavanja stvarnosti u smjeru koji odgovara vođama titralo je platno sa životinjskim zapovijedima – koje su sve redom prekršene. Uz „Nijedna životinja ne smije spavati u krevetu“ nadopisano je „s plahtama“, alkohol se odjednom ne smije piti samo „preko mjere“, a životinja ne smije ubijati drugu životinju „bez valjana razloga“. Suvremen je režijski dodatak promatranje cijele životinjske farme kroz prizmu novinarske reportaže, gdje nas ugodni voditeljski glasovi dviju novinarki i izjave ljudskih aktera podsjećaju na vlastitu stvarnost. Priču o preuzimanju ili otimanju vlasti, kvarnost svih onih koji se srozaju u bespuća čim okuse moć, problematiku tihe većine koja ne djeluje i omogućuje postupnu propast. Teška tema za tinejdžere, zahtjevan tekst, dugačka predstava za ovu kategoriju umjetnika, ali i estetski i odgojno vrijedna i važna. Gdje ima svijeta, ima i distopijskih svjetova. Gdje ima moći, ima i zloupotrebe. Gdje ima taštine, ima i pogibelji. A ljudi sve više počinju nalikovati svinjama – i obratno. Sve je to Ekipa iz kantuna uočila, prepričala, odglumila, proživjela i oživjela pred očima publike u Kantunu kulture. Malo je reći da bi projekt ovakvih razmjera, koji mlađe generacije tako mudro i taktično stavlja pod svjetla reflektora, još dugo trebao živjeti, igrati i upozoravati na slijepe pjege i tužne dekadencije stvarnosti – i mnogo šire od granica njihova Trogira.
