Kada bi se u drevnoj i slavnoj Poljičkoj knežiji čekao red u mlinu za samljeti neku žitnicu, pripadnici jednog zanimanja imali su prednost nad ostalima i mogli su do usluge bez čekanja. Ako ste pomislili da su to kakvi upravitelji ili svećenici, prevarili ste se. Bili su to kovači. O njima je ovisio život toga doba jer trebalo je prepraviti dovoljno oruđa za svakodnevni život. Kovač nije smio čekati jer je baš svakome trebao...
U selu Potravlje, smještenom u srcu Dalmatinske zagore, još se može čuti ritam čekića i nakovnja – i to u kovačkoj radionici jednoga od posljednjih dalmatinskih kovača, Ante Kotromanovića. Kovačija „Biče“ obiteljski je zanat koji se u ovoj obitelji prenosi s koljena na koljeno, a i danas opstaje unatoč masovnom nestanku tradicijskih obrta. Razgovarali smo s Antom o tome kako je započela njegova priča, kako se kovački zanat održao u njihovoj obitelji i što ga pokreće da još uvijek, svakodnevno, pali vatru i kuje čelik.
Nalazimo se u vašoj radnji. Recite nam, je li ovo obiteljski posao? Odakle je sve krenulo?
- Krenulo je, što ja znam, još od moga pradide. A i prije njega su bili kovači. Sad, otkad točno, nemam pojma.
Otkad se bavite kovačkim zanatom?
- Od šestog razreda osnovne škole.
Kako je to izgledalo? Pretpostavljam da ste gledali djeda?
- Gledao sam pokojnog oca Ivana, zvanog Anđelko. Trebao sam mu pomagati kad bi radio kosir ili sataru ili bilo što drugo. Trebalo je držati kliješta. Dok su se ostala djeca igrala baluna na gumnu, ja sam morao biti s njim. Nekad bih pobjegao, pa bi me on opet zvao natrag. Malo-pomalo, tako sam se u to uhodao. Kad sam krenuo u šesti razred, kupio mi je malu brusilicu, jer veliku nisam mogao držati, i onda sam samo brusio i brusio…
Moj je otac radio u Salonitu u Vranjicu, a kasnije u Autoprijevozu u Sinju. Znao je pješice doći doma od Peruće ili iz Hrvaca. Dođe kući, a tu ga je znalo čekati i po trinaest, četrnaest konja za potkivanje. Onda bi uvečer otišao raditi u treću smjenu… Što ćeš, tako je bilo.
Današnja vremena su se promijenila. Nažalost, obrti i zanati masovno nestaju. Ima li još uvijek potražnje za ovim što vi radite?
- Ima, ima… Najviše se traže peke, gradele, roštilji, sjekire, noževi, sjekirice, sate, a u proljeće ljudi trebaju motike i razne male alatke.
Po kojem principu radite? Koristite li nacrte, internet ili je sve rezultat tradicije?
- Iskustvo, iskustvo. Ništa internet, sve po starinski.
Pretpostavljam da u svakom lokalnom kominu ima nešto od vaših alata?
- Mislim da ima.
Gdje sve plasirate svoje proizvode? Kako vas ljudi mogu pronaći?
- Dosta ih dolazi kući. Svakog mjeseca idem u Benkovac, na tzv. „pazar desetog“. Tu je i Split za Svetog Duju, Solin za Malu Gospu, Trilj na blagdan sv. Mihovila, Vrlika za Ružaricu i sv. Jakova… U novije vrijeme nešto pokušavaju organizirati i u Aržanu, pa ćemo vidjeti što će od toga biti.
Što tamo prodajete?
- Sve što izrađujem: peke, motike, kosire, sjekire, satare, komaštre, lopatice, ožege…
Ljudi se žale da su cijene materijala otišle gore?
- Jesu, jesu, i to dosta.
To se mora odraziti i na konačnu cijenu proizvoda?
- Mora, naravno.
Kako izgleda proces izrade jedne sjekire? Odakle krećete?
- Najprije se uzme poluosovina od starog FAP-a. Probiju se takozvane uši, a kad se one srede, razbija se glava sjekire. I tako redom.
A ručke?
- Nešto napravim sam, a nešto kupim. Ne stignem sve raditi.
Koji vam je bio najteži ili najveći predmet koji ste izradili?
- „Dudla“ sjekira. Trebalo nas je troje da je izradimo dok se jednom zagrije. Pa da je zajedno tučemo. Znao sam raditi zajedno s bratom i materom. I mater je tukla dok je mogla.
Znači, ništa od stereotipa o „nježnim“ ženskim poslovima?
- Ma kakvi, svi su pomagali. (Pokazuje se fotografija kovačnice stoji na zidu u kuhinji)
Lijepa slika kovačnice. Je li to vaša?
- Nije, ali mi je draga jer smo i mi kovači.
Spomenuli ste Split za Svetog Duju, kada je Sudamja. Što tada Splićani najviše kupuju?
- Splićani obično ne trebaju ovakve alate, ali zato dođu ljudi s otoka i iz sela oko Splita. Njima stvarno treba svega i bude im zanimljivo.
Rekli ste maloprije da je vaš otac znao potkovati i do 14 konja u jednom danu. Ima li danas potražnje za time?
- Nema više. Alkarsko društvo ima svoga kovača, a moj je pokojni otac kovač bio za njihove konje. Danas imaju druge ljude za to.
A što će ljudi kad više ne bude ovakvih radionica? Hoće li sve naručivati iz Kine?
- Već sada ima „kineskih“ proizvoda koliko hoćete…
Radite i peke. Koja je najveća koju ste ikad izradili?
- Najveća je imala promjer metar i deset. Bilo je to davno, a sad su nam najveće oko 65 centimetara.
Kako se uopće naloži takva vatra? Na kojem principu radite?
- Na drveni ugljen. Temperatura ide i do 1200 stupnjeva. Nekad se koristila ručna mijeha („mišina“), a danas to radimo na struju, uz ventilator. Naloži se vatra, onda „grize“…
O kojim se materijalima radi?
- Sve radim od čelika. Za sušaru, komaštre, lopatice, ožege može i „obična“ željezna šipka. Ali za kosir, sjekiru, sataru ili motiku mora biti čelik.
Jeste li se ikad ozbiljnije ozlijedili?
- Ma, sitnih opeklina ima stalno. Nekad iskrica upadne u oko dok brusim. Ali ništa strašno, sve u granicama. Brušenje je najopasnije, treba nositi zaštitu.
Ima li nade da netko iz obitelji nastavi tradiciju?
- Sin Marko se bavi bravarijom. Zna napraviti gradele, roštilje, lopatice, ožege, ali ne zna kovati.
Jeste li ikad pozvani u školu ili slično, da učenicima pokažete zanat?
- Jesu dolazili iz škole u Sinju par puta, i bilo je prije nekoliko godina da je došlo oko 200 liječnika i medicinskih sestara u četiri autobusa, tu kod nas. Gledali su kako radim, izložio sam im alate…
Koji vam je najmanji predmet koji ste radili? Može li i to biti zahtjevno?
- Manji predmeti znaju biti teži za izradu nego veliki. Radio sam malu peku promjera 25 centimetara, od lima debljine 1 mm, i to je baš bilo nezgodno za držati i lupati.
Mediji vas znaju posjećivati?
- Da, bili su i Slobodna Dalmacija i HTV nekoliko puta, i još neki.
Vjerojatno imate i vlastite proizvode po dvorištu. Recimo, poklopac čatrnje?
- To je pokojni otac napravio davne 1975. godine, kad sam ja imao šest godina.
Baš lijepa uspomena. Imate li poruku za mlade ljude koje bi možda zanimao ovaj zanat?
- Teško da će se netko u ovo upustiti, ne vjerujem. A volio bih da netko, bilo moj sin ili netko drugi, nastavi ovaj posao, da se ne izgubi.
Treba i volje i vremena, a i ljubavi za ovaj posao. Težak je fizički i prilično prljav. Svaki zanat ima svoju čar, ali valja imati strpljenja i ustrajnosti. Meni sada da netko da graditi kuću, ne bih znao odakle početi, a tako je i s kovanjem – trebaš ga zavoljeti i naučiti.
Danas je ipak malo lakše uz električna pomagala?
- Je, ali bez čekića, nakovnja i mace nema ništa. Brusilica samo pomaže da se nešto pobrusi i poravna, dok se prije sve radilo ručno turpijom.
I tako u kovačnici Ante Kotromanovića preživljava tradicijsko zanimanje koje je pred odumiranjem. Nikome više ne trebaju konji i magarci, a sve je manje onih kojima trebaju i motike. Dovoljno je samo osvrnuti se na našu lipu Dalmaciju, njena obala, otoci i Zagore sve više obrastaju u draču i grmlje. Zašto proizvoditi kada možemo uvesti jeftinije iz Turske ili Španjolske, zašto uopće saditi kada možemo zasijati englesku travicu i zarađivati od rentanja? Zašto posjećivati posljednjeg (pravog) dalmatinskog kovača kada će sličan artikl iz Kine biti jeftiniji, nema veze da ćemo ga baciti nakon nekoliko korištenja.
