Doista je danas bilo zanimljivo obići nekoliko splitskih crkvi: dok su se u onim najpoznatijim – sv. Frane i Gospe od Zdravlja – svećenici dosljedno pridržavali uputa svojih nadređenih pa čak i više, gotovo istovremeno u crkvi sv. Leopolda Bogdana Mandića održavala se misa na koju samo što nije pozvan koronavirus!
U dvije crkve u središtu grada liturgijsko slavlje odvijalo se po svim preporukama mjerodavnih. Na ulazu u crkve dezinficijens, u unutrašnjosti uredno označena mjesta za sjedenje na više nego dovoljnoj udaljenosti, među klupama trake kako bi se regulirao protok ljudi. Mise su započele zahvalom što se konačno vjerski obredi mogu održavati s vjernicima, no i serijom upozorenja kako obaviti ispovijest, pričest, sve da se epidemija ne bi razbuktala. U sv. Frane je postavljen TV u klaustar kako bi vjernici i tu mogli pratiti misu “uživo” u slučaju da bude previše naroda... Nije bilo homilije, mise su završile u tek nešto više od pola sata – pritom se nije pružala ruka kao simbol mira, a svete pričesti su dijelili franjevci isključivo “na ruku”, obilazeći vjernike na njihovim mjestima. Milodari su se ostavljali pri izlasku, gdje nije bilo posvećene vode kao ni prethodnih tjedana.
Uz mahom ista upozorenja o održavanju razmaka te higijeni, preporuke Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo su nešto strože od odredbi koje su svećenicima poslali biskupi Splitske metropolije. Tako iz HZJZ-a govore da je potrebno skratiti vjerske obrede koliko je to moguće te da nema zborskog pjevanja. U pismu biskupa na čelu sa splitsko-makarskim nadbiskupom i metropolitom Marinom Barišićem prema vjernicima i svećenicima nema spomena ograničavanju trajanja misa, a “pjevački zborovi nek se svedu na nekolicinu”. Ono najbitnije je identično – davanje svete pričesti mora biti na ruke, nikako na usta, uz striktno poštivanje higijenskih naputaka.
Međutim, don Josip Delaš to nije shvatio ni prihvatio. Pa je tako 60-ak vjernika u crkvi na Sirobuji više samoinicijativno poštivalo pravilo o udaljenosti, iako ne svi. Nekolicina je i pružila ruku u znak mira, cijela misa je bila pjevana, dok se don Josip nije odrekao propovijedi (o “strašnim stvarima koja su se radila protiv istine, savjesti, Boga, dobrote i naroda”, “kako ih mnogi slijede, iako nas je Bog stvorio da imamo svoju glavu, trebamo slijediti svoju savjest”, a spomenuo je u negativnom kontekstu i “ovo što Zoki govori”), tako da se odužila na koju minuticu kraće od sat vremena.
Ono najstrašnije dogodilo se u najsvečanijem trenutku svake mise: podjela svete pričesti! Ne samo da don Josip nije išao do svog stada, “kako bi se vjernici minimalno kretali u crkvi”, niti je stavio zaštitnu masku, nego je svetu pričest dijelio na usta! Vjernici su stali u red, na nekad uobičajenoj dakle nikakvoj, međusobnoj udaljenosti te su dolazili do oltara gdje je redom don Josip rukom uzimao tijelo Kristovo i predavao ga na usta jednom, drugom, trećem vjerniku... Pritom ciborij nije bio prekriven niti se pazilo da bude udaljen od vjernika tijekom pričesti. Tek poneko je, prema vlastitom nahođenju što je oduvijek običaj, uzimao svetu pričest na ruke, a u cijeloj crkvi tek dvoje vjernika je nosilo zaštitne maske.
