Ana Perković, rođena Osječanka i mlada glumica splitske Akademije, pod mentorstvom profesorice Brune Bebić i uz stručnu suradnju Andree Mladinić za svoj diplomski rad izvela je vrlo zahtjevan komad irskog dramatičara Samuela Becketta – „Sretni dani“. Scenografiju potpisuje Latica Zajmović, oblikovanje svjetla i tona Miho Dolina, za fotografije je zadužena Sonja Dvornik, a za plakat Bruno Bebić.
Iza „Sretnih dana“ stoji mnogo mjeseci naporna rada, a iza simpatične, osebujne i nenametljive glumice zanimljiva životna priča. Ana Perković, osim što favorizira jedan od najtežih kazališnih pokreta, teatar apsurda, u sebi ne može i ne želi prekriti navijački impuls koji uspješno balansira s glumačkom senzibilnošću.
Protagonistica Beckettove vizije je Vinnie – nepomična žrtva svoga vremena, nesklona sažaljevanju, iritantna u preispitivanju. Vinnie živi život od zvonca za buđenje do zvonca za spavanje, pronalazeći užitak u isforsiranom pokušaju komunikacije s Villijem i kopanju po svojoj torbi, svojevrsnoj Pandorinoj kutiji koja u njoj izaziva jedva uhvatljiv tijek struje svijesti. Odsustvo drugoga glumca u izvedbi Ane Perković, iz koje progovara i protagonistica Vinnie i nevidljivi sugovornik Villie, dovodi Beckettov komad do željenog stupnja apsurdnosti. Vinnie je statična, jedva izdvojena iza uzvišenja nalik pješčanoj dini, koje joj služi kao ono što bi u normalnim okolnostima bio toaletni stolić. Posvemašnju nepomičnost, robotičnost i ovisnost čovjeka o životnim okolnostima u opreci drži glumičina simpatična, nasmijana pojava u upečatljivom kostimu, s ružičastim šeširom na glavi. Njezin znatiželjni, nevini karakter odskače od situacije u kojoj se nalazi, a ipak nije dovoljno jak da utječe na kontekst (i epohu) koji od nje čine skakavca koji se nespretno i beznadno koprca u dosadnoj, zadanoj sudbini. Koliko god beketovski apsurd izaziva grč na licu i nerazumijevanje u glavi, Ana Perković nije dopustila da je tekst „pojede“. Kad treba pjevušiti dok pere zube, ona pjevuši „Ima jedna duga cesta“ (aluzija na Torcidin prepjev namjerna je!), kad se smije, smije se srčano, kad propituje aktualnost teksta, radi to iskreno i sa zanimanjem. Sve su to argumenti zbog kojih mlada Osječanka zaslužuje svjetla reflektora i ozbiljan interes splitske publike.
Ana, ovih ste dana zatrpani čestitkama vaših Splićana na uspješno završenom studiju glume. Međutim, ovo „vaših“ je uvjetno rečeno, budući da ste svoj glumački put počeli drugdje. Možete li nam opisati svoje glumačke početke?
Rođena sam u Osijeku, gdje sam i završila srednju klasičnu gimnaziju. Glumom sam se počela baviti od malih nogu i već sam tada jednostavno znala da je to ono čime se želim baviti u životu. Nakon srednje škole nisam odmah uspjela upisati Akademiju, tako da sam prvo studirala pravo. Obitelj mi je bila velika podrška i vjerovali su da ću kad-tad doći na željeni fakultet, što sam i uspjela 2010. kada sam upisala Akademiju dramske umjetnosti u Tuzli, gdje sam završila četiri godine studija. To mi je bilo divno iskustvo gdje sam upoznala mnogo divnih ljudi i kolega. No ipak sam naposljetku htjela zaokružiti svoje školovanje u Hrvatskoj pa sam upisala diplomski studij u Splitu, gradu koji mi je nakon Osijeka drugi dom i za koji me veže mnogo toga.
Svoj ste studentski put zaokružili prošlotjednom izvedbom Beckettovih „Sretnih dana“. Mnogi će s pravom reći – vrlo zahtjevan tekst. Zašto ste se odlučili za tu dramu?
„Sretni dani“ su apsurdna igra koja se bavi ljudskim patnjama i preživljavanjem, a sve to proizlazi iz stanja glavnog lika. Njegova se apsurdnost može vidjeti u ponašanju, mislima i govoru. Tema borbe za goli život i vlastito „ja“ aktualna je i danas, i ljudi se vrlo lako mogu u svemu tome prepoznati, iako je pisano alegorijski. To je ono što me zaintrigiralo i navelo da se upustim u izvedbu ovoga djela na način kako sam ja to doživjela i zamislila kroz svoj proces rada. Nadam se da ću ovu predstavu imati prilike i dalje igrati i usavršavati, jer samo njeno daljnje igranje će me dovesti do novih otkrića i stvari koje možda još ni sama nisam dokučila, a svaki mi put otvara nove vizije i pitanja.
Kakvi su Vaši daljnji glumački i životni planovi? Hoćete li ostati u Splitu?
Veselim se novim projektima i predstavama koje me čekaju. Ne znam gdje će me život odvesti nakon Osijeka, Tuzle i Splita, ali znam da će kilometri uvijek biti prisutni, jer njih je uz moje dvije najveće ljubavi, glumu i Hajduk, nemoguće izostaviti.
Znači li to da ste i neke torcidaše naveli da zavole kazalište?
Drago mi je da je u subotu zaista bio velik odaziv ljudi, pogotovo sa sjevera Poljuda, što je primjer da, kako to neupućeni rado izgovaraju - „huligani“ prate kulturu. Zajedno na utakmicama bodrimo naš Hajduk, a onda oni bodre mene. Srce mi je bilo veliko k'o kuća. Imam najvjerniju i najbolju publiku, baš kao i Hajduk!
Ovaj petak, 20.10. u 20 h opet igram, pa za one koji nisu pogledali predstavu i koga zanima Beckett, vidimo se na istom mjestu, Zagrebačka 3!