Domovinski pokret Trogir je tokom tekućeg tjedna priopćenjem najavio kandidaturu svoje predsjednice Emilije Ćudine za gradonačelnicu Trogira. Tko je Emilija?
31-godišnja inženjerka inspekcijskog i kadrovskog menadžmenta u pomorstvu, fizioterapeut, iznajmljivač privatnog smještaja, volonter u Zajednici obiteljskog turizma pri HGK, predavač tečajeva o marketingu u turizmu...
Što je bio Vaš motiv ulaska u politiku?
Moj motiv ulaska u politiku je prvenstveno bio turizam, kojim se moja obitelj i ja bavimo zadnjih 15 godina. Sa stajališta osobe iz tog sektora, a i uz uvijek hvalevrijedne povratne informacije na tisuće turista s kojima sam bila u kontaktu svih tih godina, primjećivala sam nedostatke u trogirskom turizmu, kritične točke koje je bilo potrebno unaprijediti ako su postojale, a ako nisu, uvesti, izmisliti, napraviti... Pogađalo me to što je izgledalo kao da nam se turizam slučajno događa na račun sunca i mora te da smo samo njegovi pasivni promatrači, a ne akteri. Sramila sam se svog grada prilikom posjeta drugim destinacijama koje nisu vodili ništa pametniji ni sposobniji ljudi, ali kod njih se vidljivo djelovalo u tom pogledu dok je kod nas izgledalo kao da je vrijeme stalo. Nebrojeno puta sam upućivala kritike vlastima da ukažem na nelogičnosti i nepravilnosti u svim postupanjima koja su direktno ili indirektno vezana za turizam. Bila sam glasna, za neke i preglasna, i onda sam zaključila da ću djelovanjem kroz politiku moći učiniti više za naš turizam te da će moj glas doprijeti dalje nego dotad.
Što biste promijenili dolaskom na vlast?
Primarno prometnice i okoliš. Od ulaza do izlaza u grad, izuzev centra grada, grad sliči na tursku kasabu iz 15. stoljeća. Prometnice su iz sredine prošlog stoljeća, plaže su otužne, najneuređeniji smo grad na Jadranu. Želja mi ga je komunalno dovesti Trogir do nivoa nekog od mjesta na Makarskoj rivijeri. Vrijeme u Trogiru je stalo i smatram da nastavljajući način kako se dosad radilo, ne mareći nimalo za infrastrukturu, gosti će nas početi zaobilaziti, a nakon devastacije Brodotrogira, turizam nam je jedini preostao. Ne bih dozvolila da područje Brodotrogira postane turistička zona i osujetila bih takve planove, već bi bila tiha radna zona. Ako bi se na tom području izgradilo 2.000 kreveta, radna snaga bi bili Filipinci kao u hotelu Medena, ne naši ljudi, a trogirski građani bi mogli staviti ključ u bravu svojih apartmana. Na taj način se želim boriti za ostanak naših ljudi, ne za njihov bijeg u Njemačku i Irsku. Zaštitila bih ime Trogir da se turistička ponuda susjednih općina ne smije predstavljati i reklamirati pod krinkom Trogira ako Trogir nisu, poglavito u privatnom smještaju. Ukinula bih naplatu gradskog parkinga nakon 01.10. jer ako može u Istri, može i kod nas, a uz to, smatram osuđujućim da građani trebaju platiti parking da bi dobili zdravstvenu uslugu u Domu zdravlja te je sramotno da je to netko dopustio. Nadalje, ceste prema Arbaniji i Saldunu su priča za sebe, građene su sredinom prošlog stoljeća i još uvijek su u tom prošlostoljetnom izdanju, šetnica u Arbaniji je gorući nedostatak, zaboravljeni su od strane svih dosadašnjih vlasti, kao da ne pripadaju Trogiru, jednako kao i naša dva bisera - dva Drvenika, koji imaju toliki potencijal.
