Ono što je nekad bio znak prestiže danas nudim svojim sinovima. I nailazim na lagani podsmijeh koji u prijevodu na hrvatski jezik znači: Stari, ti si skroz lud…

Ne pripadam generaciji koja je u školu nosila tablu, kredu i spužvicu za brisanje. To čak nisam ni vidio, osim na slikama. Znači nisam iz tog doba.

Olovka je bila zakon od prvog razreda pa i idućih školskih godina. Školske klupe u kojima smo sjedili u školi „Nenad Ravlić“ u Splitu, sa strane su imale oznaku Spalato. To je valjda ostalo iz vremena okupacije i nitko se nije sjetio da bi to trebalo izbrisati. Bile su prilično neudobne, naročito u 6, 7. ili 8. razredu kad bi se noge produžile. Klupe su očito bile namijenjene nižim razredima, a u cijeloj školi su bile iste veličine. Ili su možda donesene iz Italije? A moja je generacija otišla u visinu. I svatko bi ostavio nekakav trag postojanja na klupi, što olovkom, što crnilom, a neki bome i s malo jačim šiljatim predmetom, tek toliko da idućim generacijama ostane za pamćenje tko je i kada tu sjedio. To, naravno, nije bilo dopušteno, a sve što je nedopušteno to se od gušta radi. Učiteljice i nastavnici upozoravali su i poučavali kako je klupa društveno vlasništvo i da treba služiti i onima koji će doći poslije nas. Ne mogu kazati da smo bili vandali, ali takvu svijest u tim godinama nismo imali. I upravo radi toga kad je trebalo pisati školske zadaće, k tomu još i s držalom i perom, pa i s običnom olovkom, radi udubina na klupi zadaćnica i nije baš izgledala uredno. A i urednost se ocjenjivala.

PREDSTAVNIK VIŠEG SLOJA

Možda sam zadnja generacija koju su učili krasopisu. Ne kao predmet već kao nešto što se trebalo znati i njegovati. Imao sam lipi, „ispisani“ rukopis s kojim sam u kasnijim godinama života zna zadiviti.

Bar nešto od mene! Stariji brat mi je bio uzor.

E pa taj brat mi je često pisao pisma iz Ljubljane gdje se pripremao za životni poziv. Nikad u životu nakon njega nisam vidio tako profinjeni rukopis prepun sitnih slovnih ukrasa. Počeo sam ga „kopirati“ i po stotine puta uvježbavati neka od zanimljivih slova. Toliko sam vremena provodio u vježbanju njegovog rukopisa da je on po mojim uzvraćenim pismima vrlo brzo shvatio „što pjesnik time želi reći“. Brat je pisao kemijskom olovkom a ja običnom. Imao sam kući tintarnicu, crnilo, držalo i pero, ali to je bilo uglavnom za posebne domaće radove, tek onda kad bi nastavnik odredio da se piše držalom i perom. I to se uglavnom pisalo u školi kao školska zadaća. Za lektiru!

ČAROBI KUTAK U DOMALDOVOJ

I onda se jednoga dana pojavilo njegovo pismo napisano nalivperom. Eh, to već nije bilo pismo već slika za uokviriti. Nalivpera nisu imali ni svi nastavnici. Početkom osmog razreda poklonio mi je prekrasno nalivpero. Bilo zelene boje i imalo je zlatno pero a oznaka na peru bio je broj 14. Osjećao sam se ka guverner Narodne banke!

Nažalost, u zadnjem razredu osnovne škole nismo pisali ni jednu jedinu školsku zadaću. Ili valjda više nije bila po školskom programu ili se profesorici Bonaći nije dalo ispravljati školske zadaće. Primijetila je taj dragulj u mojim rukama. Naravno i ostali učenici. Jednom sam toliko oduševio profesoricu svojim odgovorima, pa je ispred cijelog razreda rekla: Sad mi donesi svoje nalivpero da ti s njim upišem ocjenu koju zaslužuješ. Naravno, bila je to najviša ocjena, čista peja. Usput mi je dala do znanja da se penkale ne nose u školu. I naglasila da se tako skupocjeni predmeti ne nosi u školu radi druge djece koja to ne mogu imati.

Hm, nije da mi nije godilo to što je rekla. A što se bogatstva tiče, pa ja sam upravo bio predstavnik „ te druge dice“.

Ali ne žalim se. Ni onda ni danas!

Ta penkala još bi uvijek mogla radit. Treba bi je možda popravit. Ali di? ‘Ko to popravlja u Splitu penkale? Dobro, mogao bih i sam promijeniti pero. Ali ja želim zlatno pero s brojem 14, jer se postojeće istrošilo što padom, što nepravilnim i upornim pisanjem. A onda bi trebao kupiti i bočicu crnila. E to bi već bilo previše. A i što bih pisao danas nalivperom? I bih li uopće znao pisati s njim?

Još do kraja šezdesetih godina prošloga stoljeća, u centru Splita, u Domaldovoj ulici, a to je prva ulica desno s desne strane Pjace, ako se dolazi od Ispod ure, bila je radiona za punjenje penkala i…I kemijskih olovaka! Radionu je držao otac moje prijateljice, slikarice Ence Kovačević. Bio je ritual doći kod njega. Napuniti tintom ( crnilom) penkalu i nije bilo neko čudo, ali napuniti uložak za kemijsku, za to je trebalo imat mali stroj, izbacit posebnom iglom kuglicu koja se vrtila dok se pisalo. Tu sićušnu kuglicu vlasnik radione Lucijan Kovačević spretno bi položio na jedan bijeli papirić, i nakon što bi napunio strojem uložak, obrisao bi uložak krpicom, vjerojatno navlaženoj u medicinski benzin. Sve bi fino obrisa i preda u ruke vlasniku. Čudo tehnike!

Naliv pero bi pak pregleda sa svih strana i dao upute, pogotovo mlađim vlasnicima, kako s perom treba radit.

Gospodin Luci je odavno umro. Njegova radiona također. Ali ostala je uspomena kad je i obična kemijska bila luksuz. O nalivperu da i ne govorim. Puno mi je značila penkala darovana od brata. Uspomena mi je jer ni njega više nema. I nudim ja nju svojim sinovima, od prvog do zadnjeg, dajem im kao ostavštinu tu penkalu. Nailazim samo na lagani podsmjeh koji u prijevodu na hrvatski jezik znači: Stari, ti si skroz lud!

Znam da sam mnoge zavara s nazivom ovog malog poglavlja, znam kako ste promislili da ću se pohvaliti da sam jedan od dobitnika nekad prestižne godišnje novinarske nagrade Zlatno pero. Ništa od toga! Bio sam predložen i za to, ali je Dražen Siriščević bio jači. Evala mu! Značajna je to nagrada nekad bila, ali ni ova moja nije baš za bacit. Iako je nitko od mojih neće.

To je danak novim tehnološkim postignućima tipa touch!

Ako je šjor Lucijan povijest, moja penkala nije.



Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime