Kada je gledate kako samouvjereno barata komentarima i komplimentima u showu ‘Zvijezde’, nikada ne biste rekli da je Mirela Priselac Remi prvi put član žirija jednog glazbenog showa. Doznali smo kako se snalazi u crvenoj, sudačkoj stolici, što misli o kandidatima, što priprema njezin bend ‘Elemental‘ za veliku obljetnicu i tko joj je najdraži muškarac u životu…
Nikada nisi bila u žiriju nekog talent showa. Kako ti se sviđa ova uloga, ovakav tip showa?
Jako dobro sam se snašla, zar ne? Odlučila sam se na sudjelovanje u showu jer sam smatrala da moram prijeći s riječi na djela. Bila sam se nećkala hoću li se uključiti u show, a onda sam na jednom nedjeljnom ručku poslušala tatin savjet da se okušam u tome i pokušam napraviti nešto dobro za te mlade talente! Sviđa mi se što je nagrada u ‘Zvijezdama’ i novčana i pobjednička. Svi se bore za svojih pet minuta slave i mjesto pod medijskim suncem, a ovo je samo jedan plus. Dosta je afirmativno i pozitivno za te mlade ljude od kojih se neki po prvi put nalaze u toj situaciji.
Da li je nastup u glazbenom showu dobar način za početak karijere?
Jest, dobar je početak. U današnje vrijeme dostupnost je jako velika i na sve moguće načine možeš doprijeti do ljudi. Ali isto tako kao što ti možeš doprijeti do ljudi, tako može doprijeti još deset tisuća drugih u Hrvatskoj. A televizija je ipak jedan vrlo moćan medij i daje ti priliku da se profiliraš i predstaviš širokom dijapazonu publike, od 7 do 77. Baš zbog toga što danas jest sve tako „na izvol’te“, ali kažem, kao što je tebi, tako i ostalima.
Kakvi su kandidati?
Postavila sam si pitanje prije početka audicija, nakon svih odgledanih showova, postoji li uopće netko tko se nije okušao u već nekom showu, da je neko polupoznato ime ili ima neko iskustvo na nastupima… i onda sam na audicijama naišla na takve nebrušene dijamante koji su mi pobili skepsu koju sam imala ranije. Nekoliko ih je, ne želim nikoga staviti na pijedestal. Ti su klinci jednostavno toliko talentirani da je neminovno da će završiti u finalu showa, čisto na osnovu svog neprikosnovenog talenta. To me jako iznenadilo jer mi je dalo iznimnu nadu u hrvatsku scenu i zapravo sam podcijenila, možda malo i zaboravila, da klinci od 16 godina tek sad stasaju i da talent ne poznaje godine. Neki od njih zvuče kao da su već godinama na sceni i kao da sve znaju.
Da li je danas teže ili lakše plivati u glazbenim vodama nego što je to bilo kada je „Elemental“ počinjao?
Mislim da je svako vrijeme zahtjevno na svoj način. Kada smo mi počinjali 1998. možda smo morali računati na neke prepreke s kojima se današnji klinci ne susreću jer im se jednostavnije predstaviti publici kroz Facebook, recimo. No, kao što sam rekla, svako vrijeme nosi svoje tako da ne bih radila neku preveliku razliku kako je nama bilo, a kako je njima sad. Vremena su danas dinamičnija i moraš biti brz. Nama je vrijeme dopuštalo da stasamo i gradimo neki svoj put, dok se danas od šesnaestogodišnjaka već očekuje da imaju izgrađenu personu na pozornici, izgrađenu personu u razgovoru s novinarima, u privatnom životu, kad daju intervjue – kako će što reći da sebe ne diskreditiraju, da se paze… Neke su stvari nama bile lakše, neke su stvari njima lakše.
Kako je na snimanjima? Koliko uspiješ izraziti svoje mišljenje i stavove?
Nemam poriv biti nekome majka kvočka i zapravo znam da je bitno pustiti ljude da sami shvate neke stvari. Čak i ako to znači da će se razbiti o stijene… Ako kandidati misle da je to za njih najbolje, onda to tako treba biti. Da slušaju unutarnji glas. Na snimanjima je naporno, puno radimo i jako je dinamično. S fizičke strane je dosta naporno, no s druge strane, kad dođe neki kandidat koji te pomete s nogu, imaš osjećaj da to ima smisla. Čak i to što sam neispavana, i to što smo snimali i po 10 sati na dan i što su me žuljale štikle ili nešto tog tipa. Sve to ima smisla kad izađe taj jedan kandidat koji ti oduzme dah i obori te s nogu. U tom momentu te moje natečene noge nisu bitne.
Tko je tebi davao vjetar u leđa ili ti savjetovao da staneš na loptu?
Moj unutarnji osjećaj. Nitko drugi. Kada smo počinjali raditi, taj žanr koji smo radili nije postojao na hrvatskoj muzičkoj sceni. Cijela ta ‘blackout’ generacija se sastojala od bendova koji su započinjali neki novi žanr. Tada nitko nije znao što je rap, svima je to bilo nešto novo i mi smo stvarali svoju scenu. Uspoređivali su na s Amerikancima i mnogi izvođači su i promovirali taj neki američki stav. Ali mi nismo imali nekog trenera, žiri, nekoga tko bi nam uručio priručnik iz kojeg bi saznali kako voditi bend. Sve smo to učili po principu pokušaja i pogreške. To je i princip koji, barem mi u ‘Elementalu’, nismo mijenjali do dana današnjeg. Mislim da su ljudi to prepoznali, da nismo fake, nego da radimo stvari iz srca i duše. Voljela bih da mi je netko došao i otkrio prečicu, ali mi smo svi išli onim šumskim neutabanim putem među stablima.
I već idete 20 godina… Kako ćete proslaviti rođendan?
Nisam sigurna, ali znam da će sigurno biti koncertno bogato jer mi zapravo svoju muziku najbolje predstavljamo na stageu. Skužili smo nakon svih ovih godina da ti je džabe i wannabe glamur i intervjui i Facebook lajkovi. Potvrda tvog rada je kada ljudi kupe ulaznicu za tvoj koncert. Ako si velika zvijezda i ne možeš napuniti dvoranu od 200 mjesta, možda nisi toliko velik koliko misliš. A kada i punimo velike prostore, ostali smo skromni i znamo cijeniti te ljude koji su izdvojili svoj novac za ulaznicu za naš koncert. I pritom ne mislim samo na Zagreb i Hrvatsku… u Nišu je prosječna plaća 200 eura, a ljudi će izdvojiti 5 ili 10 eura za tvoj koncert. Onda znaš cijeniti svaku tu osobu u publici. Ako sviraš i ako si koncertno aktivan, to je ono što je potrebno. Svi mi umjetnici zapravo radimo glazbu za sebe, ali ta bi priča bila kratka bez potvrde publike, sigurno ne bi trajala 20 godina.
Kakvi su komentari na zadnji album, očekivanja su bila velika?
Album je izašao u veljači prošle godine i mi smo izbacili 18 pjesama jer smo bili plodni u tom periodu i bilo nam je žao izostaviti bilo koju pjesmu. Imali smo u planu jedan koncept i željeli smo da ga pjesme prate na metaforički ili direktan način. Počeli smo razmišljati što ćemo i kako dalje, ali iskreno još nemam definiranu viziju. Ali znam da opet moramo okrenuti ploču zato što ne želimo ostati u istim cipelama. Svaki naš album je nova avantura, ispitivanje sebe i svojih granica – brže, više, jače! Kod nas nema logike „važno je sudjelovati“, vodimo se filozofijom da je svaki naš novi album jedna mala pobjeda. Mi u bendu nikada nismo dogovarali kako ćemo napraviti neki hit, mi smo jednostavno samo radili muziku.
Jesu li te dečki iz benda naučili što svirati?
Ja sam završila glazbenu akademiju gdje sam svirala gitaru. Ipak, nakon završetka je nisam previše uzimala u ruke. Da me netko pita što bih najradije svirala, to su definitivno klavijature jer mislim da tako najjednostavnije mogu prenijeti ono što čujem u glavi. Instrument koji bih željela baš naučiti svirati je truba. To mi je genijalan instrument, obožavam trubu! Kada bih morala biti jedan instrument, bila bih truba, metaforički i doslovno!
Jesu li tvoji roditelji sretniji ovim poslom ili onim „pravim“ poslom koji radiš?
Glazba je zapravo moj pravi posao od 2012. godine kada sam dobila status glazbenika. Ja sam sebe kao muzičara prihvatila tek negdje u 30-oj, a do tada sam uvijek mislila da treba imati ‘plan B’. To nije nužno loše, dapače, ali da i se nečemu posvetiš u potpunosti moraš se voziti u jednom kolosijeku. Naravno da prevodim i dalje jer mi ponekad nedostaje intelektualnog izazova i to napravim u slobodnom vremenu. Kada mi je dosta priče o pojačalima, onda se uhvatim knjige.
Postoji li još nešto čime bi se trenutno željela baviti, a da nije nešto čime si se do sada bavila?
Od 2012. intenzivno pišem poeziju i nešto moram s time napraviti jer se radi o velikoj količini tekstova. Ne znam hoću li to uglazbiti ili ostaviti u obliku poezije, ali nešto s time definitivno trebam napraviti. Počela sam pisati i prozu, ali sumnjam da će doći do prvog romana, ali sviđaju mi se kratke priče ili neka vrsta ispovjedne proze. Inače sam skriboman, uvijek imam nešto za reći tako da inspiracije ne nedostaje. Zato mi je i ovaj show super jer sjedim s Majom, Tonyjem, Massimom i Foxom te ih promatram i učim i upijam. Nisam znala kako će to izgledati, ali je ispalo super – stekla sam jako puno dobrih iskustava.
Da možeš birati koncert i izvođača s kojim bi mogla nastupati, bilo gdje na svijetu, što bi izabrala?
Brooklyn s ekipom iz Deftone Recordsa, to bi bilo ostvarenje sna. Njihov zvuk i filozofija su par excellance – neo soul je moja sigurna zona, tako mi duša vibrira! Što se tiče Hrvatske reći ću samo jedno, a to me prijatelj naučio – ne stavljam svoje snove u male okvire! Ipak, voljela bih napraviti stvar s TBF-om. Ne znam znaju li oni za to jer je ovo prvi put da o tome govorim, ali mislim da bi mi to bio gušt i da bih puno naučila iz te suradnje. Što se tiče ženskih glazbenica, željela bih snimiti nešto s Josipom Lisac – njoj se beskrajno divim odmalena, ona je ikona i istinska zvijezda! Na tom popisu bi bio i, nažalost sada pokojni Arsen Dedić.
Ljuti li te što te mediji ne prikazuju kao seks simbola već kao osobu koja ima izražene stavove i tko je pametan?
Dosta rano sam shvatila da ja kroz svoju glazbu otvaram dušu stoga smatram da moj privatan život treba ipak ostati moj. Ja moram imati svoju sigurnu luku u koju ću pobjeći kada trebam. Ondje su ljubav, predanost, inspiracija, osama, što god želim. Zato sam privatna pitanja uvijek vrlo odrješito rezala jer sam željela taj dio zadržati za sebe i mislim da sam uspjela. Ljudi koji tvrde da nije moguće odvojiti privatno od poslovnog jednostavno to niti ne žele napraviti, oni smatraju da njihova umjetnost ne govori dovoljno o njima pa pružaju druge informacije. Informacija s kime se družim i koga volim manje je bitna, taj muškarac ne mora dobiti lice i ime jer iz mojih pjesama možeš iščitati kakav je on.
Ali, sad te moramo pitati – tko je najdraži muškarac u tvom životu?
To je jednostavno – naravno da je to moj otac! To je osoba kojoj se divim i koja me odgojila i koja je odvajala od svojih usta da bih ja imala sve što sam željela. Znam da je ovo možda klišej, ali moji starci su moji superjunaci! Obožavam ih i za njih bih dala sve u životu. Kada sam nesigurna znam koga ću prvog nazvati, oni su moja sigurna zona.