Novinar i pisac iz Splita Ivica Ivanišević gost je HTV-ove emisije Nedjeljom u 2. Govori o stanju u njegovu gradu, ubojstvima, društvenoj klimi, turistima i Hajduku.
Kad bi se pisanje stavilo izvan zakona, "krepao" bih od gladi, izjavio je Ivica Ivanišević. Pa Stankoviću objašnjava zašto to nije hiperbola.
- To je dosta doslovno, ja ništa drugo ne znam raditi, većina ljudi, recimo, zna voziti auto pa se može nadati da će jednoga dana biti taksist, ja ne volim voziti i mogu samo taksi pozvati, rekao je Ivanišević.
Nema nijednu naplativu vještinu, ističe. Tek možda bi, kaže, u nekom neambicioznom restoranu, radničkoj menzi bio kadar biti pomoćnim kuharom jer zna skuhati desetak "nimalo fensi-šmensi jela".
Je li se ikad potukao u životu? Odgovara da nije.
- Bilo bi dosta idiotski da ja to pokušavam. Šanse bi mi bile prilično male.
A je li bio u situacija da je poželio nekoga prebiti? Kaže da "možete racionalno prosuditi kako je dosta besmisleno da se tučeš s nekim tko je od tebe 30 centimetara viši i 60 kilograma teži".
- Ali ne možeš mijenjati svoj temperament. Kad su se dijelili temperamenti, nisam izvukao baš najbolju kartu. Prilično sam, kaže, koleričan.
Zatomljujemo li danas agresivnost jer nas moral na to prisiljava? Ističe da nije mnogo razmišljao o tome, ali da mu povijest počinje s civilizacijom, odnosno kad počinje društveni ugovor.
Što smatra o slučaju trostrukog ubojstva u Splitu i podršci ubojici? Kaže da zločini više nikoga ne mogu toliko fascinirati, jer "smo naučili na sve, sve je moguće".
- Ako nije moguće baš kod nas, moguće je u svijetu. I zaista, ono što je mene u ovom slučaju potpuno zbunilo, govorim u realnom vremenu, dakle dva, tri sata nakon počinjenja zločina odjednom se mobiliziralo tisuće ljudi koji su vrlo čvrsti u svom uvjerenju da tome mladiću koji je počinio ubojstvo treba pomoć, rekao je Ivanišević.
Kako? Ja ne razumijem tu brzinu kojom se netko uspije informirati na društvenim mrežama i emocionalno se vezati, dodaje.
- Kad sam čuo vijest o tome, a zanimala me i zato što živim u tome kvartu, potpuno sam se užasnuo, što je, mislim, prirodni refleks svakog civiliziranog čovjeka. Ne mogu zauzimati stajalište o tome. Nije to utakmica između Dinama i Hajduka pa ću ja navijati za Hajduk. Zapanjila me brzina kojom su ljudi stekli čvrsta neporeciva uvjerenja. Ovaj događaj razotkrio je kako smo disfunkcionalno društvo na svim razinama. To definitivno nije splitska priča, moglo se dogoditi gdje god.
Ovo je neusporedivo s američkim Charlesom Mansonom jer je on nakazni manijak, odgovara Ivanišević.
- Ovdje imamo priču da je počinitelj žrtva sustava, žrtva sustava koji djetetu iz takve obitelji nije pružio nikakvu šansu, čak ni u teoriji. Ne mislim da su te grozne okolnosti njegova odrastanja izlika za uzimanje oružja u ruke, to je sasvim drugi par cipela. Ali je potpuno neumjesno staviti ga u istu ravan s Charlesom Mansonom, rekao je.
Trebamo li se brinuti kao društvo i zajednica zbog te podrške i je li moguće masovnije preuzimanje stvari u svoje ruke? Smatra da se trebamo zabrinuti.
- Ako su se ljudi uspjeli mobilizirati u tako malo vremena da bi pomogli jednome dečku, dok još nisu znali ništa o tome dečku, pa je ispalo da je to na neki način u redu, to je dobra podrška, dečku bez ikakvih šansi dali smo šansu da se bar pokuša braniti na sudu. Međutim, ako su se uspjeli organizirati za tako nešto, mene ne bi iznenadilo da se za tjedan, dva, mjesec ili godinu dana mobiliziraju ljudi iz potpuno drukčijih poriva. Da nečiji život učine jadnim, zapravo iz linčerskih poriva.