JUNAK SPLITSKOG ASFALTA Jedini preostali čistač cipela i prodavač špigeta u Splitu: “Zarađujem skromno, drže me ljudi”

U današnjoj nam Štoriji politički analitičar kazuje kako u Splitu brzo kreće najredikulozniji, do sada, reality show - koji će iznjedriti novoga poteštata. Naš protagonist spas pronalazi jedino u Joeu Bidenu


U današnjoj vam Štoriji donosimo junaka splitskog asfalta – Nasera Asanova Papeca. I dok se frontmen Prljavaca nada postati junak ulice – bar na jedan dan, naš je Papec već to godinama. Pitat ćete nas o kakvom se tu junaštvu radi? Mi ćemo vas samo bocnuti protupitanjem: biste li vi, po nevremenu i lijepom vremenu, po kiši, po južini, po buri ili pak po zvizdanu taborili pred carskom palačom, čuvajući tako obiteljski zanat?


O špigetarima i čistačima postola bi se moglo pisati mnogo. Makar Stipišić pjeva da nas unuždene postole ne mogu smanjiti, nekad se do njihove čistoće i do urednih špigeta, zbilja držalo. Danas, kad uživamo u potrošačkom društvu i kad je standard takav: da je sve na kupi-baci sistemu, naš je protagonist ostao jedini čistač cipela i prodavač špigeta u Splitu.

Gospon, kaj su vam to špigete?

– Uf, koliko je upita što su špigete… Što stranci, što domaći. Prije ovoga novoga nenormalnoga ne bi bilo dana  da me bar 10 ljudi to ne pita i da im ja ne prevodim da su to vezice, šnjire…

Ispričajte čitateljima kako ste se utaborili ovdje? Vi ste naslijedili oca na Rivi. Kadri je na Rivi bio svakodnevni dio inventara, nema onoga tko se bavi Splitom a ne zna za fotografiju na kojoj Vaš otac lišti Smoji postole.



– Je, to je slikao veliki naš fotograf šjor Jadran. Pokojni otac je počeo na rivi raditi 1955. Uz male je prekide tu dočekao starost i nije prestao raditi do svoga samoga kraja. Kad je partija, ja sam samo nastavio gdje je on stao, tako da sam naslijedio tu titulu splitskog kralja špigeta. Nema da bi tko došao u Split pa da ga Smoje ili tadašnji velikani ne bi upoznali s mojim starim. Stari je bio dobri duh Splita.

Još i danas te ljudi znaju osloviti s doktore, odakle taj nadimak? A evo, sad mi govorite da ste i kralj. Zar ne bi, s obzirom da si na ulazu u Palaču, trebali biti car?



– Lijepo je naša krasotica Gruica rekla, kada je promovirala novoga muža, da svima u Splitu trebaju psihijatri. Evo, vidim da i tebi treba jedan, zato sjedni na stolicu da ti iščetkam cipele i dam dijagnozu. Trebaš vidjeti ljude na rivi kad je južina, tada se najbolje dijagnoze daju. A tko je bolji za davanje dijagnoza od mene, koji sam po cijele dane na ulici? Od tud taj nadimak doktor, dok je moj stari stvarno bio kralj. A car je jedan jedini, naš Dioklecijan.

Kad već govorite o južini, ne bi li bilo ljepše da imaš onaj davno najavljeni kiosk? U novinama su na sva zvona prije 13 ili 14 godina najavljivali projekt ateljea o’špigeti.

– Ja se tome više ne nadam. Oko kioska su me prevarili. Meni ta priča o ateljeu izgleda s ove distance kao sprdačina. A zamisli da mi daju onaj kiosk u kojem su se prije prodavale novine. Od Liste Velog Mista, pa na ovamo, me lažu. Vidjet ćeš i pred ovaj reality show, što ćemo ga mi nazvati izborima, će svi doći i htjeti sliku s Papecom. Onda će još novinarima kazati kako sam ja institucija ovoga grada i kako će, prvi dan nakon što ih izaberu, odmah donijeti taj kiosk. A možeš misliti što hoće…

Tko je po tebi, pred ovaj reality show, najiskreniji? Gledajte pinku i sebično, za koga mislite da bi ti mogao biti slamka spasa i donijeti kiosk, kojega ćete kasnije  pretvoriti u atelje?

– Ma nema mi što on ili ona donijeti, kiosk je gotov. Oni samo trebaju dati lokaciju i smjestiti me u njega. Pa da vidiš koju ću ja turističku atrakciju od njega napraviti. A, kad me pitaš koga priželjkujem, ovako napiši: Kerum je već bio, nije mi ga postavio. HDZ, SDP, Pametni i manje pametni su bili u poziciji ga postaviti, a nisu. Svi oni kazuju pusta obećanja pa na koncu dobijem šipak! Kao i svi ostali građani. Meni treba netko kalibra Joea Bidena, a ne ovi naši što se bacaju obećanjima i na kraju ne ispune ništa.

Gdje je zapelo s tim? Zar Vam Lista Velog Mista nije napravila kiosk i dala lokaciju?

– Kiosk je napravljen i stoji u tvornici. Ali, kada se uređivala riva, zapiši ovo, pa da se na moj jad čitatelji bar nasmiju, došla je neka puno pametna šinjorina iz Zagreba i kazala da meni nije mjesto na rivi. Da bi mene ona stavila iza autobusnog kolodvora. I ja njoj, ni pet ni šest, jer znam kajkavštinu bolje od nje i jer je ona zapravo jedna obična zagrebačka dotepenka, uzvratim ovako: “Kaj se vi mislite, kaj bu meni svet dolazil, iza kolodvorčeka? Kaj vam nisu povedali da smo mi na rivu prek 60 let?” I mislim se, mene si se našla šegati ovdje, a ne znaš tko ti glavu nosi. Pa valjda zna da u Zagrebu na Jelačić placu moje kolege rade ovaj posao. I tako sam odbio onaj parking iza kolodvora i od tad mi kiosk više nitko ne spominje.

To je bila predstavnica zagrebačkog arhitektonskog studija, koji nam je napravio ovu prekrasnu Rivu?

– Tako je, makli kamen i stavili tehnobeton. Sreća da nisu radili rekonstrukciju Palače, i tu bi samo zašalovali i izlili beton po kamenu.

Sve bacate na šalu, turistički vodiči mi kazuju, ukoliko imaju kakve mrzovoljne goste, prvo svrate kod Vas da im goste oraspoložite.

– Uf, žao mi je vodiča, ostali su bez kruha, ali vratit će se sve u normalno. Oni mene zapravo i drže ovdje gdje jesam. Gledaju me kao atrakciju i neki zanat koji još uvijek mogu pokazati ljudima. Sve se iz starog dijela grada iselilo i svi zanati pomalo odlaze, jer su kvadrati najma preskupi. Meni se onda ti gosti, nakon razgleda s vodičem, vrate pa ostave koji dolar. Najgore mi je kad me pitaju za kakav dobar i jeftin restoran. Toga, u gradu, više nema. Što je dobro – skupo je, a što ne valja još je skuplje, jer plate puno a ne dobiju za svoje novce ništa. Od kad je Kantun zatvorio, nemaš više gdje u Palači ni kavu popiti sa svojima.

Mislite li da će ova situacija malo resetirati ljude?

– Ma hoće vraga, nisu nas puste kuge, ratovi i bolesti resetirali, neće ni ovaj mali virus. Ali treba gledati pozitivno, ja ljude volim i vjerujem im. Makar se zarađuje skromno, mene drži to što sam u svakodnevnom druženju i što zapravo živim taj Fellinijev Mediteran o kojemu stranci sanjaju.

Pričate mi često o čistaču cipela u Washingtonu. Ispričajte priču ponovno, njega je isto neka njihova dotepenka htjela maknuti s ulice.

– Priča ti ide ovako. Dva su čovjeka bila ispred Bijele kuće, jedan je prodavao kobasice a drugi čistio cipele. I ulica se preuređivala i neka je pametna predstavnica američkog tehnobetona htjela njih maknuti, kada su se već radovi skroz približili kraju. I kada su službenici Bijele kuće to čuli, ne da nisu njih makli, već su njoj dali otkaz, jer asfalt ne čini ulicu nego je čine ljudi na tome asfaltu.

Za kraj smo, jer ćemo ovom Papecovom pametnom, ovaj razgovor o kiosku završiti, mislili poručiti svim kandidatkinjama i kandidatima koji će se natjecati za prvu fotelju Grada, da se ne dolaze s Papecom predizborno fotografirati, ako mu kiosk zbilja ne misle postaviti. Na što nam je Papec ipak odgovorio, uz poruku – neka dođu, samo jedan od njih može na poteštatski tron, a na moju stolicu, da im očistim postole, mogu kad god hoće.

Moja reakcija na članak je...
Vau
173
Haha
8
Hagić
8
Hmmm
6
Plač
2
Grrr
3
Molim?
8

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime