Viktor Đerek devetnaestogodišnji je fotograf i aktivist. Živio je u Gradcu i Dubrovniku, a trenutno živi u Makarskoj gdje je završio Jezičnu gimnaziju. Rođen je u Splitu. Djetinjstvo je proveo na putovanjima s djedom, a danas putuje kroz objektiv – od vidljivog do nevidljivog – sve do dubine ljudske nutrine, uvijek ispočetka, u trenutku, van kalupa i ladica – jer tko zna gdje će ga na kraju objektiv odvesti. Donosimo razgovor s njime.
Kada i kako ste se počeli baviti fotografijom, otkud ljubav baš prema fotografiji?
– Uvijek kažem kako je djed zaslužan za ljubav prema fotografiji. Kroz djetinjstvo sam mu bio pratnja na putovanjima i tako je nekako sve počelo. U tom sam periodu fotografirao s Nikonovim FM3A modelom, no ubrzo nakon sam dobio digitalni fotoaparat što mi je i omogućilo da eksperimentiram sve do danas.
Gledajući Vaše fotografije može se zamijetiti široka lepeza motiva: od motiva Mediterana, monumentalnih zdanja, prošlosti koja “stoji” pa sve do lica koja “govore”. Što Vas privlači kod trenutaka koje ovjekovječite fotoaparatom? Koji Vas motivi najviše privlače i zašto?
-Kod fotografiranja ljudi, uvijek nastojim zabilježiti i samu osobnost subjekta i njegov unutarnji život. Također ono što mi ponekad i pomogne jest to da u nekim situacijama znam kako ljudi žele izgledati.
Neki to nazivaju stilom, ali zapravo govorimo o hrabrosti fotografiranja jer se nikada nisam bojao zaljubiti u sami subjekt. Kada vjeruješ u svoj kut gledišta, tada fotografiraš.
Pronalazite li Vi fotografije ili fotografije pronalaze Vas? Što je za Vas fotografija? Koje značenje ima? Što je za Vas fotografiranje? Kako vidite taj proces (ako ga doživljavate kao proces)?
– Fotografija se uvijek dogodi slučajno. Rekao bih da se pronađemo negdje na sredini jer ako ne osjećam ništa, sve je besmisleno. Tada čak fotku mogu proglasiti najboljom ikad, ali ako nisam ostvario neku dublju povezanost s njom, džaba sve, meni ona tada ne znači ništa. Jer ne fotkam samo da bih fotkao i kao ej vidi ja sam fotograf. Ne fotkam ni zbog novaca. Fotkam zato što mi to stvarno nešto znači. Volim dokumentirati svoje najdraže, osobito svoje prijatelje i obitelj.
Osjećaj uvažavanja ljepote doista pripomaže pri svemu jer kada vidim neki trenutak pomislim da bih ga se rado prisjećao u budućnosti. Također vjerujem da kroz fotografiju ostavljam svoj trag na Zemlji nakon što umrem. Želim da moje fotografije i zapisi budu dokaz da sam ipak bio ovdje i da sam imao nešto za reći i podijeliti s drugima. Moj život nije bio samo posao i igra, bio je još nešto više.
Kažite nam nešto o svome fotografskome radu – prošlost, sadašnjost i budućnost. Što ste dosad radili, gdje ste sad i što imate u planu za budućnost?
– Što se prošlosti tiče, iza sebe imam jedan kratki promotivni film – Fairy Tale Croatia kao i dokumentarac KAKO DA STANEM? koji prikazuje sve od same ideje do gotovog proizvoda (fotografije). Pravi uron u behind the scenes fotografije. Također sredinom studenog prošle godine organizirana je moja prva izložba u suradnji s DOP Magazinom. Ovog ljeta se također očekuje i novi povijesni roman autora Milko Peko – Grački boj. Knjiga priča o bitkama u Kandijskom ratu, polovicom 17. stoljeća, opisuje događanja na granici, a posebno jednu važnu bitku, onu za Gradac iz 1666. godine. Veliko mi je zadovoljstvo bilo surađivati s njim pri izradi ovog projekta.
Točan plan za budućnost nemam. Živim u trenutku i sretan sam. Naravno tu je i masa projekata na kojima radim i koje imam u planu, ali više o tome možda neki drugi put.
Aktivist ste koji se bori za ljudska prava. Recite nešto više o tome aspektu Vašega rada.
– Što se aktivizma tiče, mrzim nepravdu otkad pamtim za sebe, a to Vam mogu potvrditi moji ukućni, pogotovo moja baka. Ne razumijem zašto bi netko bio osuđen zbog boje kože, vjere ili seksualnosti. Na kraju dana svi smo jednaki ljudi koji udišu isti zrak, spavaju pod istim zvijezdama i hodaju istom zemljom.
Uvijek je pogrešno mrziti, a ne voljeti. U par navrata sam također surađivao i s jednim od većih organizacija poput Born This Way Foundation i Human Rights Campaign. Obično provodim online ankete na društvenim mrežema posebno na Instagramu, a rezultate istih onda šaljem njima na uvid. Na taj način također i ostvarim dublju povezanost s svojom publikom jer sam uvijek dostupan za razgovor.
U suradnji s Blitz Hrvatska organizirali smo posebnu projekciju filma S ljubavlju, Simon prije javnog početka prikazivanja filma u kinima. O čemu je film? Ova zabavna i osjećajna komedija o prihvaćanju sebe i zaljubljivanju, temeljena je na bestseleru Becky Albertalli i prati život sedamnaestogodišnjeg Simona kojem je život malo kompliciraniji nego prosječnom srednjoškolcu: nitko ne zna da voli dečke i ne zna tko je anonimni kolega u kojeg se zaljubio online. Rješavanje oba pitanja čini se smiješno, no istovremeno zastrašujuće mijenja život.
Dakle, sudjelovali ste u organizacijama, promocijama i slično na području aktivizma – na razne načine. Osjećate li poriv zabilježiti druge, drugačije i drugost uopće na svojim fotografijama? Vjerujem da bi to bio produktivan i kvalitetan spoj obje Vaše strasti.
– O ovome dosad uopće nisam razmišljao. Hvala na ideji!
Vidite li se možda kao fotoreporter? Ili je riječ o dvama različitim medijima izražavanja različitih poruka?
– Baš kao što sam prethodno naveo, ni sam ne znam što mi budućnosti nosi. Mislim realno nitko ne zna, ali iskreno ni sam ne znam gdje se vidim. Volim eksperimentirati, a tko zna možda se i okušam kao fotoreporter.
