Dugih 40 godina Božidar Marčinko živio je u Žrnovnici, gdje je na kraju i preminuo. Na klupi, s posudom hrane u ruci. Odabrao je Žrnovnicu za svoj dom, iako nije bio iz tog kraja.
Žrnovčani, navikli na to da ga svakodnevno susretnu, bili su u šoku kada su shvatili da ga više nema. Otišao je njihov Božo sa Privora, kako su ga zvali.
Posljednji ispraćaj Bože je ove subote u 9:30 ispred vatrogasnog doma u Žrnovnici, a u 15 sati će biti pokopan u Prenju u Bosni i Hercegovini.
Mnogi mještani su mu pomagali. Blanka Jerković jedna je od onih koji su tu bili za Božu. Svaki dan došao bi do nje, tako da je sada ostala golema praznina.
TUŽNA PRIČA S ISTOKA SPLITA “Pronašli smo ga na klupi, imao je zdjelicu s hranom u rukama”
“To naše poznanstvo datira još iz davnih godina, još dok je moj pokojni suprug bio živ. Božo je bio najamni radnik po selu, bio je stručan sa kamenom, jako lijepo je zidao. Tu je počelo naše druženje, kada je počeo raditi zidove oko kuće, bio je tu svakodnevno – radio, ne radio, uvijek bi navratio. Ispratio je i mog pokojnog supruga. Znao bi reći: ‘A šta nisam umro ja, bolje jedan Marčinko manje, šta je morao Ivo umrijeti?’
To je tako mene strašno vezalo uz njega, nakon toga je uslijedio njegov svakodnevni dolazak k meni, volio je popiti rakijicu. Sjeo bi na terasu, popio rakijicu, pa onda kavu. Volio je jako palačinke. Uvijek bi bio na ručku ili večeri, ako ne bi, ja bi mu spakirala da ponese sa sobom. Oprala bi mu prljavi veš. Imam jednu vanjsku kupaonicu, pa bi mu rekla da se ode okupat. Kraj kuće imam jednu malu kućicu, kad bi bile veće zime, rekla sam mu da može tu boraviti, ali nije on mogao tu opstati. Skoro se par puta zapalio, zadnji čas sam došla, samoga ga nisam smjela ostaviti. On se tu nije osjećao kao u onim straćarama po Privoru u kojima je boravio. Našao bi sebi utočište tamo”, kazuje nam s tugom u glasu Blanka.
Nikad se nije žalio
Kako nam je rekla, jako je volio čitati.
“Bio je vrlo bistar čovjek, nije imao neki hendikep, bio je jako načitan. Uvijek je htio čitati Jutarnji list ili Slobodnu Dalmaciju, jako je volio čitati. S godinama je postao nagluh pa bi mu ja rekla ‘Božo, ništa me čuješ, gledaj me u usta kad ti govorim’, on bi odgovorio ‘Dobro, dobro, ne moram sve ni čut, važno je da vidim’. Bio je vrlo duhovit. Nikad se nije žalio.
Volio je popit i onda bi pao. Jedan put je pao, toliko je strašno bilo da mu je pukla čeona kost. To je bila takva stravična rana, da je on jedno 500 metara hodao kroz selo, kako ga nitko nije vidio ja sebi nisam mogla doć. Došao je kod mene, bio je bijel kao kreč. Šok sam doživila. Imao je neke novine zalijepljene na toj rani, brže bolje sam zvala hitnu, ostao je u bolnici dva dana, na infuziji, izgubio je puno krvi. Pao je tko zna koliko puta”, prepričava nam sugovornica.
Svi su ga voljeli
Cijelo mjesto ga je voljelo.
“Ljudi su ga volili, bio je dobar čovik. Ljudi su prema njemu bili jako blagonakloni. Brinuli su se i šta će obući i šta će pojesti, nikada nije bio gladan.
Ja sam ga uvijek tretirala kao čovjeka vrijednoga poštovanja, bez obzira na njegov odabir života. Bez obzira na sve, on je bio jako profinjen čovjek. Vidjelo se to i po tome kako je jeo. Kad bi se napio, nikada mi nije ušao u kuću ako ga ja nisam pozvala. Nije se okoristio ni od države, nikakvu pomoć nije primao nikada. Zapalili su mu se dokumenti, dugi niz godina bio je bez ičega. Kad je išao u bolnicu isto nije imao nikakve dokumentacije. Ostavio je jedan lijepi trag svoje osobnosti u ovome kraju. Falit će nam svima, meni pogotovo. Završio je jedan životni vijek, neka mu Bog da vječni pokoj”, tužno nam dalje priča Blanka.
Kako nam je kazala, bio je jako spretan i vrijedan.
“Bio je spretan, jako radišan i vrijedan. Sve je znao. U poslu je bio jako pedantan, nitko ne bi zamislio da on živi u takvim uvjetima u kojima je htio. On je mogao puno bolje živit, ali je to odabrao. Sa svojim radom i sposobnostima je mogao lipo živit. Svakoga je poštivao, ali sebe najmanje. Sebe nije cijenio dovoljno čim je takav život odabrao. Ne kažem da je to bio pogrešan način života, svatko bira za sebe kako će živjeti, ali on je bio jedna posebna osobnost. Njemu je to tako odgovaralo. Ne znam, neću to moć sebi nikad objasnit. Neka mu Bog da raj jer ga je zaslužio, nikada nikome nije naudio. Niti uvrijedio, niti naudio, niti ukrao, baš je bio čovjek od formata što se tiče karakternih osobina”, kaže nam za kraj Blanka.
Održana misa zadušnica
U srijedu je u mjesnoj crkvi održana misa zadušnica za pokojnog Božu. Evo što je župnik o njemu kazao.
“Postoje ljudi nekonvencionalni koji izabiru život poput našeg Bože, žele biti slobodni. Ne može ih se prisiliti na bilo šta i evo za Božu bi se moglo reći – Bio je pravi Božji siromah.
Ali što je važno u svemu tome, sačuvao je i karakter i poštenje. Znam, kod mene je zadnje dvije godine dolazio, ali prije toga ne. Kad bih ga sreo negdje u župi nešto bih mu dao, ali zadnje dvije godine intenzivno je svraćao u kuću ali uvijek sa željom – Vratit ću ja to!
Bože je bio pravi Božji siromah i eto jednostavno postoje ljudi takvog tipa, nekonvencionalni, ljudi slobodni. Mi to ne možemo razumjeti, to može razumjeti samo on i Bog.
Zašto žele tako živjeti, zašto izabiru takvi život?
To je jednostavno njegov izbor. Poticalo ga se, poticali smo ga, da ide u neku ustanovu ali jedino se na prisilu možda nešto moglo…
No kada bi ga sreli vidjeli bi, uz sve to što takav život izgleda jadno u našim ljudskim očima, da je djelovao tako blag, djelovao je kao zadovoljan čovjek. On nije bio frustriran, niije bio takav da proklinje život, da proklinje kao neki koji imaju sve, koji su materijalno osigurani, koji imaju “uređen” život. Često bi znao reći da će, kada prođe ovaj Covid, sve meni vratiti, to je bilo čak simpatično…
On je jednostavno bio takav.
Zašto je izabrao takav život, sam Bog zna. Rekoh, čak i psihologija kaže da postoji na svijetu jedan broj takvih ljudi, koji biraju takav nekonvencionalan život, život u slobodi. Sam Bog zna zašto i oni, a i Bože.
Zato evo želimo moliti za njegovu dušu.
Njegova obitelj se zahvaljuje cijeloj župnoj zajednici što smo pokazivali ljubav i brigu za njega, a i jesmo koliko se moglo. Sigurno su i oni pokušali da ga smjeste u neku ustanovu ali nisu uspjeli.
Bože je doživio 78 godina, Bog mu je dao duboku starost, s obzirom u kakvim je uvjetima živio i na koji je način sve ostvarivao.
Sad molimo za njegovu dušu. Od njega možemo naučiti ovo – On je nosio jednu blagost, jedan osjećaj zadovoljstva životom. Šta je da je. Neka i nama to bude poticaj da vidimo kako mi, koji izgledamo normalnije, uređenije, smirenije, kako izgledamo iznutra. Pitanje je kakvi smo iznutra. On je to očitovao, nije bio nasilan, uvijek je bio dobar prema svima. Vjerujemo da će mu Bog to uračunati itekako u pravednost i da će ga primiti u svoje vječno, nebesko kraljevstvo.”
Nakon što smo na našem portalu pisali o žnovačkom beskućniku, pronađena je njegova obitelj tako da će Božo s Privora biti pokopan u BiH, odakle je rodom.
Dirljive riječi brata
Evo što je njegov brat napisao jednom od mještana.
“Kao brat pokojnog Bože Božidara Marčinka iz sela Prenj, općina Stolac, ovim Vam se najsrdačnije u ime cijele šire Božine obitelji i moje osobno zahvaljujem za opširne informacije koje ste mi dali o Božinu životu u Vašem lipom mistu uz more i skrbi koju ste Vi, Vaš župnik i časne sestre i župljani i Vatrogasno društvo i gospođa Blanka Jerković i portal “Dalmacijadanas” i izgleda svi Žrnovničani vodili oko njega da nikad ne bude ni gladan ni žedan i da uvijek ima što ubući i gdje spavati i da – na koncu konca – i njegova obitelj sazna za njega i tako nađe svoj mir!
Kad je već izabrao takav život, izgleda da je izabrao najprikladnije mjesto i društvo da ga tako vodi!
Najsrdačnije hvala!
Marijan Marčinko i cijela Božina rodbina, znanci i prijatelji”
Pokop Bože Marčinka bit će u subotu 6.3.2021. u 15 sati u župi Svetog Mihovila Prenj – Bosna i Hercegovina, a ispraćaj iz Žrnovnice je u 9:30 sati u centru preko puta DVD-a Žrnovnica.
