Sigurno ste čuli za violinista iz Washingtona koji je gudeći u metrou radio socijalni eksperiment o percepciji, ukusu i prioritetima ljudi. Cilj mu je bio naći odgovore na pitanja primjećujemo li uopće ljepotu trenutka na uobičajenim mjestima u vlastitom okruženju te uvažavamo li i prepoznajemo nečiji talent u neočekivanom kontekstu.

Riječ je o Joshui Bellu koji je odgovore na ova pitanja odlučio doznati samo dva dana nakon rasprodanog koncerta u washingtonskoj Kongresnoj knjižnici. Koristio je violinu od nekih sitnih tri i pol milje dolara, istu na kojoj je svirao i na gala koncertu. I što ti je život, dva dana prije ekipa plaća ulaznice u vrijednosti nekih 150 dolara, a u metrou uprihodiš velikih 36 dolara i na tebe nitko ne obraća pažnju.

U kasnijim razgovorima za medije je kazivao kako su uglavnom djeca zastajala, a majke ih požurivale. Najveće ignorante je prepoznao u onima koji su trčali u skupim brendiranim kaputima i za koje je uvjeren da bi prvi kupili ulaznice za jedan tako važan događaj kao što je dobro ispromoviran koncert slavnog glazbenika. Likovao je, rugajući se normama odraslih, u čijem svijetu je cijena plaćene karte pokazatelj da nešto vrijedi. Djeca jednostavno slušaju srcem, zastaju kad ih se dobrom, pa čak i klasičnom, muzikom dirne.

U nas ovaj budalaš ne bi ni imao priliku nigdje zasvirati. Pod broj jedan, i da se badava nudi našoj kulturnoj eliti u teatru, oni ga ne bi prepoznali, valjda je svima jasno da je naš teatar mjesto za “Anku vegetarijanku” i slične uspješnice. Pod točkom dva, niti mi imamo metro, a niti naša komunalna služba ima sluha za ikakav oblik glazbe, osim ako ne trešti iz povampirenih ugostiteljskih objekata. Budući mi imamo stvarnost kakvu imamo, o borbi s revnom komunalnom službom i još o mnogočemu proćakulali smo s nekoliko uličnih svirača koje smo susreli u užoj gradskoj jezgri ovog utorka. Posjetili smo i jedinu službu, koja ih koliko toliko razumije i pruža im ruku.

Braća Smoje

Prvi su nam na volej došli blizanci, Vladimir i Željko Smoje. Ovi rođeni Varošani, nažalost bez varoških adresa, imaju za sobom mnoštvo uspomena. Oni su glazbenici koji svoje uspjehe ne mjere novcem ili brojnosti fanova na koncertima, već u zadovoljnim osmijesima prolaznika i brojnim škatulama uspomena. Kratko smo ih zaustavili da nam kažu nekoliko riječi o sebi.



 

Na glazbenim pretraživačima ćete, kada ukucate Braća Smoje, vidjeti da su s velikim bardom dalmatinske pjesme, Oliverom, snimili uspješnicu “Od sveg srca tebi hvala” te da su s Nenom Papićem odsvirali “Gitaro stara”. To su bila neka druga vremena, kada su festivali u Splitu nešto značili i kad, pored tolike konkurencije, nije bilo lako popeti se na pozornicu. Blizanci Smoje su i danas prisutni na pozornici grada Splita, ali u nekom drugom obliku. Splićane i njihove goste uveseljavaju gotovo svakodnevno, a kažu nam da će tako biti sve dok ih zdravlje bude služilo i dok vide da su zabavni prolaznicima. Naglašavaju da na ulicu nisu došli prositi, da scena uličnih svirača postaje sve bolja i da se ljeti nešto čak i da zaraditi. Osim na splitskim ulicama, na poziv prijatelja i poznanika sviraju na raznim prigodama i feštama. Na pitanje tjeraju li ih revni komunalci s javnih površina kazuju kako im uvelike pomažu djelatnici Turističke zajednice Split koji su im izdali dozvolu za sviranje na gradskim ulicama. Ispod glasa nam kažu da se zaduženu gradsku službu pita za njih, isti bi ih jednostavno potjerali.

Ivčević: “Uživam u svakom splitskom kantunu”

Pozdravili smo se s veselim dvojcem na Peristilu i zaputili van Palače. Na Voćnom trgu smo sreli Branka Ivčevića, koji za sebe kaže da nije ulični svirač u smislu da je uličar, već da uživa u svakom splitskom kantunu, od kojih mu je najdraža štacija Matejuška. Tamo ćete ga ljeti sresti, okruženog našim penzionerima i mnoštvom stranaca, gotovo svaku noć. On, za razliku od blizanaca Smoje nema nikakvu dozvolu za svirku. Koji put mu komunalna služba radi problem, a koji put ne. On sam, zaposlen u firmi Promet, zna da se normi treba pridržavati i pita nas postoji li neka ustanova kojoj bi se on mogao obratiti i zatražiti kakav papir kojim bi nesmetano mogao putovati po dalmatinskim gradovima i svirati. Kaže nam da je spreman izaći ispred nekog možebitnog žirija ili nekog kompetentnog činovnika da mu kaže zadovoljava li kriterije uličnog svirača i koji su to uopće kriteriji, jer ovo što on radi ispoljava iz sebe od svoje četrnaeste godine.

Još smo kroz razgovor s Brankom saznali da ga tišti to što se od uličnog svirača traži drskost i grubost kad je u pitanju ophođenje s nadležnima koji odlučuju o javnom prostoru i da brojni zato ne žele izaći na ulicu i pokazati što znaju, a on je uvjeren da znaju mnogo. Kaže nam da ne samo da ih se stigmatizira kao prosjake, što zasigurno nisu, nego im se stavlja na teret uzurpacija javnog prostora. Iz svega što smo čuli, Branku su njegova gitara i svirka jednostavno strast i potreba, stoga se nadamo da mu ipak nitko neće napisati taj papir-preporuku, jer bojimo se da bi Split, kada bi Branko legalno mogao raditi mini turnejice Jadranskom obalom, izgubio jednog istinskog uličnog umjetnika. Od Branka smo se pozdravili, kako i spada, uz pjesmu “A sad adio”.

Potegao iz Japana da bi zasvirao na splitskim ulicama

Treći ulični svirač s kojim smo razgovarali je, ni manje ni više, potegao iz Japana kako bi zasvirao na Marmontovoj ulici. Povjerio nam se kako je već pet godina na putu, kako je ostavio stresan japanski način života i poslovanja za sobom te da je posjetio već 43 zemlje. Hrvatska je dobila tu čast da se nađe kao 44. zemlja na njegovom popisu. Predstavio nam se kao Nori, nomad koji će u Splitu biti do 22. studenoga te će se nakon Splita zaputiti prema Rijeci. Volio bi zasvirati u nekom od naših pubova i, ako kojim slučajem koji gazda sada ovo čita, Nori kaže da nije skup, za dvije pive bi odradio vrhunsku gažu.

 

“Trg uličnih umjetnika” na splitskom Adventu

Nakon što smo popričali s  glazbenicima uputili smo se kod Aide Jukić, voditeljice gradskih manifestacija Turističke zajednice Split. Ona nam je potvrdila da podržava ulične svirače i da pravni okvir za njih još nije napravljen, ali ona ih, kaže, nikako ne bi tjerala s ulica. Turistička zajednica je za ovogodišnji Advent u Splitu, koji će trajati od 1. prosinca do 7. siječnja, pod nazivom ‘Zimski akvarel’, osmislila jednu novinu na Trgu Gaje Bulata. Tamo su, između ostalog, predviđeni i nastupi uličnih umjetnika, pa će to biti svojevrsni Trg uličnih umjetnika na kojem će nas uveseljavati Tedi Stipanović, Neno Papić, Vjekoslav Aljinović te Vladimir i Željko Smoje.

Hoće li naši ulični svirači na Trgu Gaje Bulata uspjeti pokazati da su ovome gradu ipak potrebni i hoće li se iz ilegalnih uspjeti ukipati u mejnstrim, tek je za vidjeti. Ali svakako, osim dobre ponude na zelenoj tržnici, osim knjižara, knjižnica, bolnica, vrtića, škola, fakulteta i čega sve ne, jedan grad gradom čine njegove živopisne ulice i umjetnici koji im daju ritam. Koliko je samo novinskih članaka napisano na temu najpoznatijeg dubrovačkog skitača i uličnog svirača Ibrice Jusića, a njegove su “skaline” postale opće mjesto hrvatske zabavne glazbe. Tome zasigurno ne bi bilo tako da Dubrovnik, za razliku od Splita, nije davno  raskrstio je li ulično sviranje teret ili blagoslov.



Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime