Počele su objave nominacija za šesti po redu Splitski cvit u organizaciji udruge Naš kvart. Prisjetimo se, pobjednica petog Splitskog cvita bila je Ivana Buklijaš, aktivna članica HGSS Stanice Split i anesteziologinja splitskog KBC-a.

Začetnica i organizatorica Splitskog cvita, Milena Mratinić, otkrila nam je da će ovogodišnji Splitski cvit imati malu promjenu:

– Šesti Splitski cvit, umjesto dosadašnjih 15, imat će 10 latica – 10 nominiranih žena grada Splita koje svojim radom i djelovanjem daju poseban timbar našem gradu, čineći ga boljim i bogatijim mjestom za življenja, obogaćujući građane svojim duhom. Prva nominirana je Nela Bujas, profesorica u srednjoj glazbenoj školi Josip Hatze. Radi se o jednoj izuzetnoj, nadarenoj osobi, majki troje djece…

U odabiru latica sudjeluju svi građani Splita, no posebno bi naglasila da nominirane latice prethodnih godina itekako se potrude nominirati zaslužne latice. Latice se zaista potrude i trude se izvući vrijedne osobe – kazuje nam Milena.

Upitali smo odakle mogu biti normirane žene.

– Split! Znači, osobe koje žive, rade ili djeluju u Splitu. Godine nisu bitne. Imamo kategoriju pupoljka, a to je od 15 do 25 godina. Dakle, latice su od 25 na više.

Je li vam ikada bila nominirana političarka?

– Ne! To nam je jedan od uvjeta da političarke ne mogu biti nominirane, jer nismo tili politiku u svoju butigu.

Upitali smo Milenu jesu li ljudi Splitski cvit nakon šest godina prihvatili kao jednu tradiciju…

– Apsolutno. U početku, kada sam nazvala nominiranu osobu, morala sam objašnjavati što je Splitski cvit. Sada, kada nazovem, onda svi znaju. Moram reći da sam nedavno srela Maju Mišković i rekla mi je sa zadovoljstvom da je u natječaju, među ostalim, navela da je bila nominirana za Splitski cvit.

Imate li kontakte s prijašnjim pobjednicama?

– Naravno, imamo kontakte. Družimo se, nađemo se, a i imamo tjedan događanja “Splitski cvit – žena je žena”, kada se okupljamo kroz razna događanja.

Imate li potporu udruga koje se bave ženskim pravima?

– Prošle je godine jedna nominirana bila gospođa Mirjana Kučer. Mislim da se sve udruge u Splitu trebaju međusobno podupirati jer to i je bazirano na nekakvom volonterstvu i aktivizmu.

Iscrpi li vas organizacija ovakvog događaja?

– Osjeti se umor jer se želi da to ispadne najbolje na svitu i da svaka od nominiranih osoba se osjeti posebnom i nagrađenom. Jednu proglašavamo Splitskim cvitom, ona bude prva među jednakima, međutim svakoj od nominiranih kažemo da to nije važno i da su sve jednako vrijedne. Sama dodjela donosi umor, no kad vidite zadovoljstvo u očima tih žena, tu radost. Kad te žene kažu koliko ih je ljudi zvalo, čestitalo, kad one shvate da njihov trud nije neprimjetan, nego da je poštivano od šire zajednice, to vam vrati snagu – pojasnila nam je Milena Martinić.

Profesorica Nela Bujas

Na našem portalu početkom svakog tjedna predstavljat ćemo po jednu laticu, jednu nominiranu ženu za šesti Splitski cvit. Nakon pročitanog razgovora zamislit ćete se nad izrekom “Prvo, pa muško”.

Razgovor s prvom kandidatkinjom obavili smo u HNK Split. Upravo je kultura, odnosno glazba ono što nas je dovelo do Nele i ono zbog čega je Nela primarno i nominirana. Talentirana Splićanka profesorica je srednje splitske glazbene škole Josip Hatze, a njen odnos s učenicima mogao bi se nazvati harmonijom. Ako ponekad nešto i zašteka, ništa za to, to je samo znak nečije kreativnosti i osobnosti, reći će Nela. Samohrana majka troje djece za sebe kaže da nema potrebe da bude feministkinja, jer dovoljno je da “kuha, rinta, pere, pegla, vozi auto, popravlja”. Svoje znanje i ljubav prema glazbi generacijama nesebično prenosi na učenike, a oni joj uzvraćaju poštivanjem i prijateljskim odnosom. Nela sklada na dnevnoj osnovi, surađuje s kazalištem, a povremeno vodi i klape. Koliko god bila umorna, ispred vas i djece uvijek će biti vedra i nasmijana, a u djeci će pobuditi ono najvrjednije od njih – njihovu kreativnost.

Svoj posao u školi opisuje kao svoju prvu ljubav.

– Također radim kao voditeljica dječjeg zbora u Operi, povremeno radim u drami. Kada sam započela svoj put, započela sam ga kao korepetitor u baletu. Kažem da sam jedina osoba koja je u splitskom teatru istovremeno radila i u baletu, operi i drami.

Učenici su nam “došapnuli” da im se sviđa Vaš pristup nastavi. U čemu je tajna…

– Zapravo, glupo je samu sebe hvaliti. Ono što znam je da stvarno volim djecu i ona vole mene. Valjda je ta ljubav obostrana jer za sebe kažem da sam prirodna, jednostavna. Ako imaš stav da se sve može riješiti, baš kao kući sa svoja tri sina, onda nema tabu tema, tema koje se kriju. Djeca znaju da sam uvijek tu za njih. Gledam svu djecu kao svoju i oni tu ljubav osjećaju. Zato se i dogodio mjuzikl “Roko, Roko”. Svatko je pitao “bi li ja mogao nešto tu svirati” i na kraju se stvorilo njih 30, a početna ideja je bila mali gitaristički orkestar. Čak smo imali harfu, harmoniku, lijericu

Pitali smo Nelu što kada se u generaciji pojavi problematičan, tvrdoglav učenik…

– Ne vjerujem u jako problematične uopće. Vjerujem samo u one malo žešćeg karaktera. Pošto sam sama takva, zapravo volim takve. Takva su mi djeca još veći izazov. Imala sam jednog dječaka za kojeg mi je mama rekla da ima malo problema, da je malo žestok, neće na ploču… Onda sam se oko njega lagano zabavila i svaki put kada bi prošla uz njega malo bi ga tresnila ramenom i rekla “ajme oprosti”, onako zezancija. Došli smo do toga da se njegov osmjeh počeo pojavljivati na satu. Jedan dan ja pitam “tko će pisati na ploči” i on digne ruke. Kažem mu: “ne, ne, ti nećeš, nema šanse”. Primijenila sam “obrnutu” psihologiju. Treći sat on dolazi sa širokim osmjehom, piše diktate, pitala me mama da što sam mu napravila. Kazala sam “ništa, samo mi je puno drag. Uvažavam ga, takav je, jednostavno ima svoj stav. Djecu sam naučila da imaju svoje stavove i mišljenja. Naravno i da mijenjaju mišljenja s vremenom, ne mogu s 10 imati isto kao s 20. Učim ih da se bore za sebe, za svoje mjesto pod suncem.

Jeste li ikada naknadno promijenili mišljenje o svom učeniku nakon što je završio školu?

– Nikada! Imamo toliko puno učenika. Dogodilo mi se da mi se u bolnici javio momak krasan, zgodan, doktor je sad. Ja sam mu zaboravila ime. Umjesto da ga pitam, bilo mi je neugodno, jer kada me je vidio, zagrlio me, poljubio, rekao “profesorice”. Poslije sam se raspitivala koji je to učenik bio što sam i doznala. Nikada mi se nije dogodilo da sam nekome bila baš mrska ili obrnuto. Primjerice, radila sam Večer malih skladatelja. Oni skladaju male teme, onda je od toga skladam za njih, potpišem njih. Imali smo ovdje u kazalištu pet godina te koncerte. Prvu godinu su svirali profesori, a djeca su skladatelji. Sve obrnuto, kakva ja jesam! Onaj sam tip “što više sadržaja, što više forme”. Moj odnos prema djeci je neposredan i prirodan i vjerujem da se to njima sviđa. Kažu da kad vas vole djeca i beštije da ste dobar čovjek. Dam sve od sebe što mogu. Sve ono što me tišti, a sve nas nešto tišti, stavim sa strane. Kada uđem u razred, želim sve loše zaboraviti. Ja kažem da je moj posao blažen jer možete biti ne znam koliko loše volje, vi čim dođete u razred morate sjesti za klavir, svirati i početi se upjevavati. Pjevate odmah od 8 sati ujutro, a to rijetki rade.

Izađem iz razreda, prestane me boljeti glava, ne treba mi ništa. Radili smo Večer malih skladatelja, bilo je krasno, sklapam instrumente, to su baš koncert, zato sam dobila nagradu škole poslije nekoliko godina, ali je lijepo što sam vidjela da u razredu ima djece koja nisu baš talentirana za to, ali su odlično slikari, pjesnici, imaju neki drugi talent. Pa smo tako ovdje u kazalištu napravili izložbu njihovih slika, ukomponiranu uz spomenuti koncert. Uz to, imali smo njihovu poeziju, sve je to bilo njihovo stvaralaštvo, a ja to malo guram sa svih strana. Djeci govorim da kažu kada se ustanu “ja to mogu”, jer imam, primjerice, prvaše koji kažu “ali, profesorice, ja to ne mogu”. Ja odgovorim “možeš, možeš. Zamisli, ti ovdje položila prijemni, nisi pala s Marsa, dakle ti si odlična u startu, samo se malo više potrudi”. A kada baš nije dobro onda znam reći “nije još dobro, ali će biti”. Dakle, poruka je ta da im uvijek treba puhati u krila.

Današnji prosvjetitelji znaju reći “nikad gora generacija”…

– Uopće ne mislim to. Mislim da su oni koji to govore – ostarili! U tom sam uvjerena. Svaka generacija nosi svoje. Svi smo mi bili mali, živi… Mislim da bi mi neke stvari morali mijenjati. Više bih voljela da sam s njima s one strane klupe nego ovamo. Nedavno sam bila u jednoj školi gdje sam čula: “moramo se držati plana i programa, moramo ovo i ono”. Ne moramo ništa. Moramo gledati koliko oni mogu, držati se okvira otprilike i vidjeti ako su bolji od tog plana, amo dati više. Mislim da su djeca uvijek djeca i da kako im date, tako im se vraća. Danas je djeci preko mobitela i interneta sve dostupno. Što smo mi znali kada smo bili mali? Puno više znaju. Vidim ja to po prepisivanju lektira, profesori ih zapravo i ne uoče. Ima tri sina, ima među njima onih koji to vole malo preraditi. Želim reći, morate biti iskrena s njima. Nekad ima kažem da nešto ne znam i da ću to pogledati, i to se njima sviđa. “Vidi, ona ne zna, a profesorica je”. Odgovorim im: “što vam je, ljudi, nisam ja svemoguća”. Drugo, zaboravljam, a to njima drago. Koliko im ljubavi pružite, to se njima vraća i to je to.

Koliko je glazbena škola doprinijela glazbenom Splitu?

– Puno! Cijeli teatar, odnosno orkestar i zbor, izašli su glazbene škole. Naši su učenici i profesori su svugdje po Hrvatskoj i svijetu. Interes za školom je kroz godine relativno isti. Imamo jako puno djece. Recimo moja djeca iz zbora su iz Glazbene škole koja ovdje u kazalištu budu u zboru, to su biseri pjevači. Uvijek im kažem: “Vi ste toliko bitni. Neki je kompozitor cijelu večer pisao samo vašu dionicu”. Dakle, dok je pisao u glavi je imao samo dječji zbor. Naši učenici znaju što se zapravo događa ovdje u kazalištu, oni će sutra biti prava publika. Ljudi nekad podcjenjuju dječji zbor, ali to je budućnost. Na njima leži budućnost, ali mnogi to ne razume.

Šira javnost još vas pamti po mjuziklu “Roko, Roko, tatino oko”. Kako ste došli na ideju za takvo što?

– 80 djece je tu sudjelovalo, mojih učenika. Početna ideja je bila moja, zatim je Jelena Bosančić, akademska glumica, to počela gurati. Upravo u fazi stvaranja “Roka” prolazila sam privatno kroz vrlo teško razdoblje. Iako sam bila “slomljena”, našla sam načina da krenem dalje. Kada se konačno 7. listopada 2016. dogodila premijera, cijelo sam vrijeme plakala – od sreće! Nisam vjerovala da smo uspjeli sve dovesti do kraja. Glazba je bila lijepa, sve je nekako imalo smisla. Ne čudi me to jer je sve bilo iskreno i iz srca. Nisu u publici bili samo mališi, bilo je tu i odraslih. Moglo je biti i više predstava, no djeca su se tako zaljubila u tog Roka… Primjerice, rođendan je ovom od 10, a dolazili su i oni od 22. Dakle, svi su bili stalno zajedno. Nisu išli u školu 20 dana, oni su jednostavno išli na neku “drugu planetu”. Jednostavno, više nisu mislili o školi. Pomislili smo da će ih to dovesti tko zna gdje, pa je ravnateljica predstavu ukinula. To mi je žao jer su to mnoge škole željele vidjeti.

Sve je bilo rasprodano, tri predstave plus Šibenik. A kada smo kod Šibenika, djeca su predstavu proglasila “najboljom predstavom ikad”. To je bilo simpatično vidjeti s obzirom da su tu ocjenu dali oni koji imaju desetak godina. Djeca su reagirala dobro jer otvaranje Šibenskog festivala uglavnom rade odrasli za djecu. Međutim, smatram da je to passé. Djeca za djecu! Možete vi raditi za djecu, ali mislim da bi trebala djeca za djecu. Onda je to djeci draže, to su njihovi, oni će se poistovjetiti s njima.

Privatno ste mi spomenuli da će se neke stvari koje žena napravi teže u društvu priznati nego kada ih muškarac napravi…

– To znam reći kući, moji sinovi kažu da to nije tako i da uspijem sve što hoću. Ne znam, ima li to veze sa ženom ili sa mnom, ali mi se čini da je teže. Jednom sam imala prilike voditi jednu našu čuvenu klapu. Meni su oni iskreno rekli “ne, ne želimo da nas vodi žena”. To mi je rečeno! To me je malo osvijestilo, shvatila sam tada gdje živimo. Naglasila sam im da nisam žena već profesionalac. Nekako je ženama teže…

Jeste surađivali s još klapa?

– S više njih. Recimo, s klapom Slobodne Dalmacije sam snimila CD. Sada pak, ne vodim niti jednu.

Pišete li pjesme i dalje?

Volim stvarati glazbu. Konstantno sam u nekoj inspiraciji, konstantno to izlazi iz mene. Na satu znamo izvaditi instrumente, ja dodam dionice i cijelu skladbu napravimo od jednog diktata. Malo netipično radim. Cilj mi je da zavole. Kako ćeš nešto zavoljeti kad ti netko stalno govori da nešto ne možeš. Imam “tone” svojih pjesama koje traže prave izvođače…

Što kažete o ideji Splitskog cvita?

– Ideja je izvrsna. Sve su to krasne žene. Ima toliko žena koje treba nagraditi. Od one s pijace, do doktorice i znanstvenice. Koliko je samozatajnih žena koje zaslužuju bar na trenutak da izađu iz anonimnosti – kazala nam je na kraju prva nominirala latica šestog izdanja Splitskog cvita.


Moja reakcija na članak je...
Vau
0
Haha
0
Hagić
0
Hmmm
0
Plač
0
Grrr
0
Molim?
0