Jedno deset godina sam pjevala u Metropolitan Operi. To je bilo najviše Aida, Azucena u Trubaduru…Eboli u Don Carlosu. To mi je bilo ono što kažu Francuzi cheval des batagle. Zato što su visine tu. I to su posebni događaji i osjećaji. Ta sala, pa uvijek najveći pjevači, orkestar…Ali, to nije kompliment! Ono što sam osjećala, ne u kazalištu nego na Peristilu, to ne mogu objasniti. To je nešto najjače, to su bila takva uzbuđenja. Jer onda mi u isto vrijeme dođe čitava moja mladost, moj Split, mama koja je pivala cili dan dalmatinske pesme – vjerojatno sam ja to od nje dobila…
GORAN PELAIĆ
Sjećam se predstave Duhanski put od Caldwella, koju je režirao Kosta Spaić. U toj prvoj glumačkoj predstavi zapravo nisam ni riječi progovorila, a imala sam glavnu rolu! Režiseru je trebala jedna lijepa djevojka, trebala je imati prelijepu dugu plavu kosu. E, ne znam, izgleda sa sam to bila ja i to mi je bio prvi nastup u splitskom kazalištu...
More je vječna tema umjetnika. Svojim čudesnim prostranstvom kao da mami, zove njihove duše. Ponekad u svojoj igri zna biti i okrutno ali, u svojoj božanstvenoj ljepoti oproštaj traži nadahnjuje i dariva. Mnogi su ga pjesnici opjevali, a slikari pokušavali oteti onu predivnu modru boju i prenijeti na platno, uklesati u kamen…
ČudNoReĐe se ove godine vraća u autorsku formu pjesmom "Djeca korova". Ovoga puta se žanrovski ne radi ni o šansoni, ni o folku, ni rocku, ni nekakvom pop/rap/reggae hibridu već o melodičnoj punk rock pjesmi koja tematizira određeni segment današnjeg načina života omladinske supkulture, ali i ljudskog stanja svijesti općenito…
Što je bilo presudno za moju popularnost kod gledatelja? Možda bi se u traženju odgovora na to pitanje trebao vratiti malo unatrag. Mene su svi ljudi zapamtili onoga trenutka kada je započeo rat. Ja radim na HTV-u već šest godina, i prije sam radio kao crv, ali se to nije vidjelo jer je bilo drugo vrijeme…
Plovio sam prije nego sam se uhvatio mikrofona. O novinarstvu nisam razmišljao. Dobro poznajem taj svijet, te ljude, njihove probleme i život. U početku su se ljudi javljali s pismima. Stiglo bi ih na stotine. Pisale su najvećim dijelom majke, babe, dide, cure...
Razgovor s jednim od najpoznatijih djelatnika HTV-a o djetinjstvu, panorami s prozora dvorišne zgrade, o emisijama i ljudima poznatim pod zajedničkim naslovom „srdačno vaši, putovanjima i knjigama, o poticajima s obiteljskim predznakom, o tome tko je John George Jullian i još puno toga što nije moglo stati na bjelini novinskog papira ograničenom ciceražama…
Televizijska prognoza vremena mogla bi izgledati modernije. Sinoptičari su tu da daju, odnosno da ispričaju sadržaj i da ta prognoza bude stručna i interesantna. Koliko će taj prilog biti televizičan, ovisi od tehnike. Možda bi mogao taj prilog izgledati ljepše, sa sadašnjim tehničkim sredstvima. Talijani imaju pet minuta vremena, a mi minutu ili možda malo više…
Meni se jednom dogodilo kad sam išla tramvajem, da mi je jedna starica prišla i rekla: “Bože moj kako ste lijepi od ove ljubavi koju sada proživljavate!” To je bila ta unutarnja ljepota koja se vidi na ženskom licu, u očima ili...
'Jako si me uzbudio, uznemirio, vratio kotač vremena jako natrag. I sad se moram vratiti u godine mladosti, djetinjstva, pjevanja, nastupanja, druženja – što sigurno uznemiri čovjeka. Jer idemo jednim svojim ritmom, tempom, svakodnevnom borbom i tako …'
Ja sam formalno iz studentske menze došao na svjetske gala-priredbe i prijeme, pune blještavila i bogatstva, a u dobru i izobilju čovjek se vrlo brzo prilagodi…
Doša san u Hajduka ka junior. Ima san 11 godina kad sam počeja igrat. To ti je bilo tići i repci. Tako smo se zvali, igrali, trenirali, trenirali… Oni govoru danas se više trče! A onda se više znalo! Jer, trčat bez znanja - nema ploda. Ako smo mi manje trčali, onda smo više znali!
Možeš ti biti u pjesmi kao pjevač iskren do kraja, a ako ti se takve stvari sruče o život, ako ih prepoznaš i doživiš u vlastitom životu, onda interpretacija doživljava vrhunac. Bio je to slučaj s pjesmom »Nima te«...
Možda žalim za nekim starim vremenima ili pjesmama, ali pašu mi sada stvari lagane, paše mi ta neka tiha tuga koja u principu i nije neka prava tuga nego samo nagovještaj tuge koja bi mogla doći…
Onog trenutka kada osjetim da se sve pretvorilo u novac, istoga se trenutka ostavljam ovoga posla. To je stvar mojih principa i odgoja…
Nogomet je meni bio opsesija. To je bila moja prva ljubav. Bio sam lud za balunom. A i danas sam! Draže mi se družiti s balunom nego trčati u nedogled po Marjanu. Trenirao sam nekoliko godina u NK "Split". Izbacili su me jer nisam htio čistiti travu pred susret "Splita" i "Šibenika". Tu sam posustao i sad mi je i zbog toga malo žao…
Nikada nisam nastojala nekoga kopirati. Oduvijek sam nastojala da postignem jedan savršeni legato. To sam slušala kod drugih pjevača, to se uči i to se mora naučiti…
[FOTO+VIDEO] Ćaća mi je iz Slanog. Milići su gotovo pet stotina godina u tom mjestu. Mater mi je Smodlaka, i mislim da sam zato pravi Dalmatinac! odmah mi je dao do znanja. A prvi put sam s njim vodio razgovor u lipnju 1988. Kasnije je bilo još lijepih razgovora. I to mi je imponiralo. Pa i danas!
S Borisom Dvornikom sam dosta igrao i na filmu, i na televiziji i u teatru. Što se tiče mojih rodbinskih veza s Borisom, to vam je čitav kupus. Njegova djeca me zovu dida, a Boris se zaje..je pa koristi svaku priliku da me zove pape…
Godinama sam radio kao amater, a kada sam postao profesionalac, odlučio sam ostati ovdje, sve do onog momenta do kada me budu trebali. Imao sam ponuda da radim i u velikom kazalištu. Odbio sam. Prva ljubav se nikada ne zaboravlja. Kazalište je moj drugi dom…