Ljubitelji umjetničke izvrsnosti koja se u kontinuitetu promiče u prekrasnom Hrvatskom kazalištu na Svjetski su dan poezije imali priliku uživati u jedinstvenom artističkom dragulju. Nina Ćorić, vokalistica i interpretkinja flamenka, sa sjajnim kolegama glazbenicima (Mario Rašić, Ivan Kapec, Marko First i Matko Gaće) predstavila je program program Lorca Acoustic Project – Poemas de Ida y Vuelta. 90. godišnjica smrti španjolskog pjesničkog velikana impresionirane je slušatelje mislima odvela iz središta Hvara, u Andaluziju, u Granadu, u New York, u ciganske romanse, u nevjerojatan život neshvaćena pjesnika čiji je moćni opus vapio za ljubavlju i čovječnošću.
U desetak skladbi ovom je živopisnom sastavu Lorca poslužio kao polazište, inspiracija, sugovornik i uzor. Snažan utjecaj andaluzijske narodne pjesme čuo se u „Baladi o morskoj vodi“, „Pjesmica prve želje“ odisala je čistom romantičnom naivnošću, a „Verde, que ti quiero verde“ iz Ciganskog romancera bio je spoj filmskog izvedbenog senzibiliteta i ljepote nadrealizma s daškom stapanja osjetila u obožavanju zelenih grana, vjetra i kose. Ta iskrena začudnost koju je Lorca posjedovao u izobilju u ovom se sastavu očituje u magičnom suglasju instrumenata, od autentične akustične gitare i njezinih varijacija koje diktiraju mediteranski melos, preko moderne električne gitare, udaraljki koje bogato upotpunjuju atmosferu, naposljetku i violine koja prelijepo dočarava stih tog „ciganskog mjeseca“ i narodnih motiva kojima je Lorca bio toliko sklon.
Posebno nas je oduševila „Baile“ iz zbirke Poemas de Cante Jondo, skladba posvećena flamenku, čiji je Lorca bio zaštitnik i zagovaratelj. Kroz baršunasti glas Nine Ćorić otimao se grlat vapaj djevojkama koje trebaju „navući zavjese“ pred ljepotom pjesme i plesa, kao simbolična gesta pjesnikovu „duboku pjevu“ u kojem je skladištio najteže emocije. Divna nadrealistička pjesma „Pequeño vals vienés“, pretopljena bizarnim slikama „slomljena“ valcera, oslikala je paradoks ljubavi koja raspadljiva i smrtna, igrajući se simbolima i emocijama koji su pjesnika mučili tijekom cijeloga života. Publika je čula i ganutljivu interpretaciju zlokobne noći kad je Lorca ubijen, počevši od diskretna ali napeta zvuka gitare pa sve do sjetne violine koja oplakuje žrtvu rata i političke tiranije.
Sav paradoks ljepote stiha i skladbe te bizarnosti i težine teme prikazala je „Romansa o Luni“, mjesecu koji kao prerušena smrt dolazi po dijete dok „u kovačnici leleču Cigani“. Ako je Lorca bio majstor začudnih metafora, onda je Nina Ćorić majstorica zapanjujućih interpretacija. Uspavanka koja se pretapa u smrt, romanse koje se mrve u propast, pjesnikova ljubav prema rodnom kraju koja se gasi u ubojstvu i nestalim kostima u toj voljenoj zemlji – sve je stalo u divan glas Nine Ćorić. Lirskog senzibiliteta, dramskog efekta, prekrasne boje i široka raspona, a nadasve očaravajuće emotivnosti. Kad se tomu doda dirljiva autorska glazba koja spaja umjetnički sentiment, španjolsku tradiciju i vrlo intiman i suptilan doživljaj snage umjetnosti, dogodi se projekt na koji trebamo biti ponosni.
