Posao u vojsci je bio mukotrpan i za mene zatupljujuće, ali davao je dobru plaću i ulijevao koliku toliku sigurnost. Čini mi se da je taj posao, za one koji nisu iznimno ambiciozni, idealan za ubijanje volje za napretkom.

Osobno sam uvijek bio svoj pa tako nisam bio baš ni uklopljiv u jednu vojnu sredinu koja je puna nepravde i gdje nema puno osjećaja za bližnjeg. Vanja je svaki tren trebala roditi našeg prvog sina Mihaela Mira, doslovno je bilo pitanje dana. Došao mi je poziv za vojnu časničku školu. Za ljude koji su u profesionalnoj vojsci svi znaju kakva je to prilika jer tako velik čin ti osigurava da zamijeniš straže po kapijama, brdima i šumama s toplim uredom i dobiješ ekipu kojoj zapovijedaš.

Plaća također poprilično poraste i osigurana ti je mirovina na neki način jer dobiješ ugovor na neodređeno. Međutim, trebalo je otići u Zagreb u školu deset mjeseci i nisu mi mogli garantirati gdje bi me poslije bacili raditi, u kojem gradu bi završio. Vjerojatno bi dobio posao u Kninu pa bi opet svaki dan putovao kući, ali u Kninu sam proveo pet godina i jedva dobio premještaj u Split. Tada sam obećao samo sebi da se u taj grad više ne vraćam.

Tih dana su se lomila koplja u mojoj glavi. Gledao sam ženu kako joj otiču ruke i noge i pomislih da je ne mogu ostaviti samu. Nije to dva dana. Više puta sam htio dati otkaz u vojsci, ali bi mi Vanja uvijek govorila da mogu što se nje tiče, ali da to napravim hladne glave, a ne u afektu. Kad bih se ja ohladio pričao bi kako mi je super raditi u vojsci. I predložio Vanji da se pomolimo i otvorimo Bibliju i čitanje na koje upremo prstom možda nam otvori oči. Čitanje je otprilike govorilo u smislu da ne napuštamo obitelj zbog karijere, da se držimo obitelji i da će sve biti pridodano. Oboje smo se naježili i suzu pustili.

Sutra sam nazvao šefa i rekao mu da dajem otkaz, da mi ne trebaju nikakvi visoki činovi ako će me to odvajati od obitelji. Rekao sam mu da sam odlučio razvijati hokej na travi. I svoju akademiju Sparta i rođendane za djecu. Rekao mi je da slobodno još malo razmislim jer da nitko normalan ne bi odbio časničku školu i dao otkaz u današnja vremena u državnoj firmi. Ali ja sam odmah pokrenuo proceduru za otkazni rok.

Dugo vremena nije bilo dana da nisam s Vanjom barem nakratko prokomentirao kako želim dati otkaz i voditi klupski način života, pa sam odmah iza zapovjednika nazvao nju i kazao što sam uradio. Bila je sretna, ali se i bojala, svaki tren mora roditi, ja u kreditima, mi podstanari i još ja više nemam posao.

Rekao sam joj da se ne boji, da je Sparta budućnost i ako se budemo držali zajedno, da ćemo ostvariti upravo onoliko koliko nam je potrebno.



Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime