Zakon o koncesijama posljednjih je dana u žiži javnosti prvenstveno zbog “Pokreta otoka” koji su svojim prosvjedima diljem Hrvatske željeli vratiti ovaj Zakon na treće čitanje u Saboru i otvoriti javnu raspravu.
Odgovorno upravljanje koncesionarnim dobrima i vrijednim resursima zemlje njihova su vodilja.
Zakon o koncesijama je izuzetno kompleksan i ne tiče se samo pomorskog dobra nego niza drugih područja javnog dobra s kojim se lako može identificirati svaki pojedini stanovnik naše zemlje. U proteklih nekoliko dana i građani Splita ostali su zabezeknuti prizorima s plaže Bačvice i načinom na koji javno dobro postaje isključivo “dobro koncesionara”.
70 kuna dnevno
Naime, gotovo cijela plaža nagomilana je ležaljkama iako u ugovoru o koncesiji jasno piše da ležaljke mogu biti stavljene sa strane, te ukoliko zainteresirani kupač iskaže želju za uzimanjem iste, on će je postaviti na određeno mjesto i platiti onoliko koliko je koncesionar zamislio.
Ona, da napomenemo, košta 70 kuna dnevno i nema opcije uzimanja ležaljke na manji vremennski period, recimo 1 sat.
Ponavljamo, ukoliko turist ili lokalni stanovnik iskaže želju za korištenjem ležaljke, on će je uzeti.
Međutim, od 50 ležaljki koliko ih na spomenutoj plaži i ima, naši čitatelji kažu da su sve poslagane po plaži bez obzira što ih nitko ne koristi.
Čita li koncesionar uvjete za koncesiju?
Ovog problema dotaknuo se i splitski gradski vijećnik iz HSLS-a, Tonći Blažević koji je kazao kako smo se posljednjih dana naslušali plača koncesionara koji svoje ponašanje, odnosno lagodno širenje ležaljki po cijeloj plaži opravdavaju raznoraznim činjenicama. Od toga da moraju platiti ljude koji tu rade, točnije čistačice, osobe koje postavljaju ležaljke, konobare, pa do opravdanja kako oni postavljaju ležaljke kako bi one bile spremne kada ljudi dođu.
Tu, dakako, pate isključivo građani Splita koji nemaju mjesta ni prava na javno dobro.
– Definirano je Zakonom kako se ležaljke smiju postavljati. Da ne smiju preplaviti plažu, već biti postavljene sa strane, pa ako želiš-uzmeš, platiš i to je to. No kod nas to nije slučaj. Mene zanimaju dvije stvari. Prva je-čita li koncesionar uvjete za koncesiju i ako ih je već prihvatio zašto ih se ne pridržava? Druga- Tko kontrolira provođenje koncesije i tko u tome zapravo gubi? Gube građani! – kaže Blažević.
– Da ja recimo radim natječaj za koncesiju na takav način onda ne bih uvjete natječaja stavljao da koncesija na godinu dana košta 500.000 kuna nego bih rekao milijun! Ako u tim uvjetima ne piše da imaš pravo postavljati ležaljke imaš se toga pridržavati, a draga moja Županija i svi njeni subjekti koji su dužni to kontrolirati, to trebaju i činiti. More je zajedničko, tako je definirano zakonom. Pristup je zajednički, moramo se držati pravila!- kazao je on.
Na ovakav besraman način nepoštivanja zakona o koncesijama gubi i županija, jer novac koji su im koncesionari dali trebao je biti bar duplo veći, obzirom na kapacitet javnog dobra koji koriste.
– Ukoliko se ne pridržavaš ugovora, moraju postojati neke odredbe i sankcije koje se trebaju primijeniti – jasan je Blažević.
