U četvrtak (26. listopada 2017.), u prostorima Ilirskog sjemeništa, točnije nove Galerije AZ u Omišu otvorit će se izložba pod nazivom "Post pismenost" koju organizira Centar za kulturu Omiš.
Na izložbi sudjeluje deset eminentnih likovnih i konceptualnih umjetnika koji su pozvani od strane kustoskog para Vice Tomasović i Julije Tomasović. Svi radovi analiziraju intrigantnu temu nove pismenosti i formata knjige koje su pod utjecajem digitalnog razvoja preobličile svoju iskonsku svrhu i oblik.
Projekt je financiran od strane Ministarstva kulture, Centra za kulturu Omiš i Grada Omiša.
Tema pismenosti u skladu je s povijesnom važnošću Glagoljaškog sjemeništa u kojem je danas Galerija AZ u kojoj se održava ova izložba. Glagoljaško sjemenište bilo je centralno mjesto pismenosti i jezika ovog područja. U njemu se školuju glagoljaški svećenici od samog otvorenja 1750. godine pa do 1885., a sjemenište je značajno utjecalo na porast pismenosti puka jer su polaznici širili svoja znanja po selima. Osim toga, sjemenište je nedvojbeno zaslužno za čuvanje brojnih spisa, među ostalim prvog cjelovitog rukopisnog prijevoda Biblije s latinskoga na hrvatski jezik i Poljičkog statuta na ćirilici. Zbog važnosti za kulturu i jezik, izložbom naglašavamo neotklonjivu važnost korištenja ovog prostora za analizu društva kroz njegovu pismenost i način komunikacije i edukacije.
Ovom izložbom smo pokušali obuhvatili različite načine iskaza ideja i misli, s naglaskom na komunikaciju u 21. stoljeću i neposrednu komunikaciju putem umjetničkih likovnih i konceptualnih elemenata - ističu autori.
Projekt Post pismenost je u Omišu najavljivan kroz takozvane vizualne postere tizere koji su se sastojali od alfabetskog - slovo A, binarnog - 0100 0001 i glagoljaškog prvog slova – AZ koji su tijekom deset dana lijepljeni na plakatnim prostorima grada. Takav način najave izložbe smatramo jednim novim oblikom komunikacije za Omiš, a podsjeća na marketinške metode provokacije, tvrdi Julija Tomasović
Kroz radove u različitim medijima, od video instalacija do minijaturnih ilustracija umjetnici su problematizirati pismenost suvremenog čovjeka, nove komunikacijske mogućnosti posredstvom tehnologije, digitalno urotništvo i vizualni jezik / vizualnu kulturu, novih generacija.
Tako će Momčilo Golub, dobitnik brojnih nagrada 80-ih godina, od kojih je jedna iz New Yorka-Equitable gallery, izložiti tri konceptualna objekta kojima u svom prepoznatljivom stilu tematizira fizički i duhovni prostor knjige. Trima knjigama bavi se i autorica Gloria Oreb, umjetnica i profesorica na Umjetničkoj akademiji u Splitu, koja fotografijom, poezijom i crtežima u svoje knjige bilježi umjetničko istraživanje svijeta koji je okružuje. Na zaboravljeni format knjige, drevne pergamente, referira se rad uspješnog kipara mlađe generacije Luke Mimice koji u reinterpretaciji svojeg starijeg rada uspješno reagira na naslov izložbe.
Na vizualizirani sadržaj unutar knjige autor Luka Duplančić ilustracijama Regoča iz bajke Ivane Brlić Mažuranić. Od izuma pisma ilustracija je bila pratitelj teksta opisujući ono što piše, a ujedno namijenjena onima koji ne umiju čitati zbog čega je bila i ostala liberalnija od tekstualnog iskaza.
Duplančić je široj javnosti poznat kao autor oblikovanog omota TBF-a za koji su dobili PORIN-a Dino Bićanić, dobitnik nagrade 39. Splitskog salona predstavit će
prostornu instalaciju inspiriranu njegovim hvarskim životnim uvjetima s naglaskom na geografsku izoliranost otoka koja ga prisiljava na alternativne modele komunikacije posredstvom društvenih mreža. Novom vrstom virtualne komunikacije bavi se Marija Ančić koja u svojim u radovima najčešće koristi repetirajuću GIF animacijom. Takva vrsta komunikacije nerazumljiva je nekim prijašnjim generacijama čiji socijalni diskurs nije oblikovalo digitalno okruženje. Marija je prošlogodišnja finalistica nagradne „Radoslav Putar“, a za svojavidea osvojila je 1. mjesto na Gifest festivalu.
Miro Župa, majstor stripa koji svojim stvaralaštvom destabilizira samu definiciju stripa te na prepoznatljiv način demantira svaku njegovu logičku definiciju. U sklopu izložbe sudjelovat će strip-triptihom. Zbog narativne forme strip se povezuje s književnošću pa se često naziva „crtani roman“, što nije slučaj u Župinom stripu koji je crtan u maniri groteske te pripada antikomercijalnoj tradiciji, prepun semantičkih i sintaktičkih akrobacija.
Vedran Perkov je kao polazište svojeg rada koristio tekst Deklaracije o ljudskim pravima koju kodira u vizualne smetnje, one nalik nekadašnjim televizijskim. Upravo cijeli proces umjetnikovog vizualno-slušnog kodiranja podsjeća na manipulacije subliminalnim porukama putem masovnih medija. Vedran je diplomirao slikarstvo u Milanu, nakon čega aktivno izlaže na brojnim skupnim i samostalnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je nagrada Radoslav Putar i Splitski salon.
Tina Vukasović, uspješna mlada multimedijalna umjetnica temi pismenosti, odnosno umijeću iščitavanja oblika, pristupa izloživši preslike 300-tinjak ključeva profesora s Akademije. Preslici ključeva nanizani su tako da tvore kriptotekstualni zapis koji otvara tristotinjak privatnih prostora onima koji ga umiju koristiti.
Carolyn Boyd Tomasović, sudjeluje u brojnim inozemnim izložbama i rezidencijama. U sklopu ove izložbe predstavit će se ready madeom od fragmenata svakodnevnih predmeta, niza fotografija koje podsjećaju na svetačke sličice, poštanskih i kupovnih administrativnih obrazaca te tipografskih elemenata koji grade narativ o nekoj nama nepoznatoj komunikaciji između dva kolaža i dvije blizanke na njima.
Umjetnički radovi predstavljeni na izložbi zasnovani su na principima metaforičkih vizualnih interpretacija različitih ideja i promišljanja, od motiva društvene participacije do poruka utemeljenih na eksperimentiranju u digitalnim medijima.
"Što više vidiš, to više znaš" - Aldous Huxley
Sredstva pismene komunikacije tijekom povijesti razvijala su se od kombinacije predmeta, preko slika, piktograma ili ideograma kojima se jednim simbolom prikazivao određeni predmet ili ideja, do alfabeta u kojem svaki znak odgovara jednom glasu određenog jezika. Svim tim komunikacijskim etapama zajednički je fenomen dogovora zajednice da će za pojedini pojam dosljedno koristiti određeni simbol, što nije slučaj i danas kada se vizualna komunikacija ne može svesti na utvrđena pravila jezika ni pisma. Moglo bi se reći da je današnje stanje dominacije vizualnog jezika novogovor koji reducira riječi u svrhu brže komunikacije pomoću slike.
Sveopća žurba oblikovala je implozivno simboličko okruženje kompresiranih podataka koje se neprestano razvija kako bi što efikasnije postalo nadomjestak za verbalnu komunikaciju. Analiza suvremenog online diskursa pokazuje sve veću tendenciju niskog stupnja standardnojezičnih normi i sve češću primjenjivost razgovornih oblika, kao i akronima internetskog žargona (lol) kako bi se prilagodio potrebama brze komunikacije korisnika. Netspeak ima vrlo neformalnu tendenciju razvoja, on je metajezik društvenih mreža koji zanemaruje pravilnosti hrvatskog standardnog jezika u kojega se integrira sve više engleskih izraza jer je engleski postao novi lingua franca – jezik koji se sistematski koristi između dvoje sugovornika koji pričaju različitim jezicima. Sam engleski jezik ima tendenciju pojednostavljenja gramatike, čemu doprinosi popularna kultura koja je asimilirala verziju engleskog jezika stvorenog na društvenim mrežama, govora neopterećenog ikakvim pravilima. Pitanje je nastaje li taj jezik spontano ili je kreiran kako bi se stvorio jezik poput Orwellovog "novogovora" koji je bio pojednostavljena i limitirana verzija standardnog jezika u službi kontrole mišljenja. Ograničeni "novogovor" ograničava jezika i misli, koji su u koegzistencijskom odnosu, jer je nemoguće opisati misao ako ne postoje riječi kojima bi se misli opisale.
Tema „Post pismenost“ ukazuje na mogućnost da će pismenost, kako je danas shvaćamo, biti zamijenjena novim komunikacijskim kanalima u kojima će tehnologija olakšati naše kognitivne napore da iščitamo znakove do te mjere da će ta pismenost ponovo pripadati samo rijetkima. Razvojem pametnih uređaja sve smo voljniji prepustiti strojevima da razmišljaju umjesto nas, da nam određuju dnevne rutine, pronalaze informacije, a korisničko iskustvo postaje sve jednostavnije, prirodnije i ugodnije. A zahtjevi suvremenog društva sve su veći; danas se od nas traži da budemo trans pismeni, tj. pismeni u različitim medijima, što podrazumijeva korištenje različitih sustava znakova te posjedovanje tehničkih i mentalnih znanja o istima.
Tema pismenosti u skladu je s povijesnom važnošću Glagoljaškog sjemeništa u kojem je danas Galerija AZ u kojoj se održava ova izložba. Glagoljaško sjemenište bilo je centralno mjesto pismenosti i jezika ovog područja. U njemu se školuju glagoljaški svećenici od samog otvorenja 1750. godine pa do 1885., a sjemenište je značajno utjecalo na porast pismenosti puka jer su polaznici širili svoja znanja po selima. Osim toga, sjemenište je nedvojbeno zaslužno za čuvanje brojnih spisa, među ostalim prvog cjelovitog rukopisnog prijevoda Biblije s latinskoga na hrvatski jezik i Poljičkog statuta na ćirilici. Zbog važnosti za kulturu i jezik, izložbom naglašavamo neotklonjivu važnost korištenja ovog prostora za analizu društva kroz njegovu pismenost i način komunikacije i edukacije.
Ovom izložbom smo pokušali obuhvatili različite načine iskaza ideja i misli, s naglaskom na komunikaciju u 21. stoljeću i neposrednu komunikaciju putem umjetničkih likovnih i konceptualnih elemenata.
Projektom bismo željeli doprinijeti demistifikaciji postmoderne te se trudimo demokratizirati sustav dekodiranja jezika kojim se služi suvremena umjetnost.
Vizualne provokacije objektima ili slikama, bile one umjetničke ili, recimo, marketinške, posjeduju svjestan izbor o strategijama i elementima, kao što su odabir boje, medija, nazivlja, koje će se koristiti u simboličku, ali često i emotivnu, pa i manipulativnu svrhu. Takva, vizualna retorika, za razliku od verbalne, zahtijeva detaljnu analizu i implicitno kodiranje, oblikovanje simbola i kombiniranje postojećih znakova putem kojih umjetnici objedinjuju osobni i/ili društveni credo. Tako stlačeni sadržaji nisu dokučivi isključivo vizualno, već zahtijevaju poznavanje određenih referenci ili iščitavanje odnosa teksta i vizualnog prikaza.
Umjetnički radovi predstavljeni na izložbi zasnovani su na principima metaforičkih vizualnih interpretacija različitih ideja i promišljanja, od motiva društvene participacije do poruka utemeljenih na eksperimentiranju u digitalnim medijima.
Autorica Gloria Oreb na izložbi će predstaviti tri knjige kojima fotografijom, poezijom i crtežima bilježi umjetničko istraživanje svijeta koji je okružuje. Knjiga o gradu bazira se na proučavanju euklidovske arhitekture Splita, njegove povijesti, arheoloških artefakata i iskustva življenja u prostoru kojega su ljudi nekada oblikovali po svojoj mjeri, mjeri koju umjetnica pokušava dokučiti. Nasuprot ove knjige je Knjiga o prirodi u kojoj je autorica bilježila vlastite osjetilne doživljaje koji su nastajali u neposrednom prirodnom okruženju. Struktura prirodnih materijala poput lista ili kristala neopisivo je geometrijski kompleksna, što autorica nastoji crtežima dokumentirati pa tako fraktalni ornamenti postaju vizualni zapisi zvuka vode ili okusa vegetacije. Ispisujući ove knjige sve postaje vidljivo zahvaljujući svjetlu koje, po umjetničinom vjerovanju, konačni je aspekt stvari. Stoga svjetlu posvećuje zadnju knjigu. Sunce kao simbol, objekt i biće trajna je inspiracija Glorije Oreb, ono omogućuje život i sve čini vidljivim te tako zaokružuje i objedinjuje sve što jest u Knjigu Prirode.
Carolyn Boyd Tomasović koristi ready made elemente koje komponira u rad kolažiranjem, stvarajući tako sliku koju nije moguće analizirati isključivo likovnim jezikom. Radovi Twin Daughters of the Voice of God (I i II) sastavljeni su od fragmenata svakodnevnih predmeta, niza fotografija jednakog kadra koje podsjećaju na svetačke sličice, poštanskih i kupovnih administrativnih obrazaca i tipografskih elemenata koji grade narativ kojeg iščitavamo kao nagovještaj korespondencije dvaju subjekata. Znakovita je primjena kružnice i strelice kojima se ističu ciklička dinamika konverzacije i repetitivnosti sustava, zbog čega možemo pomisliti da se radi o svakodnevnom trivijalnom čavrljanju, ali zbog duhovne aure rada shvaćamo da se zapravo radi o transcendentalnoj komunikaciji poput kakve molitve. Na kraju nismo sigurni radi li se uopće o dvosmjernoj komunikaciji ili samo recitaciji nekakve kozmičke istine.
Luka Duplančić izložio je ilustracije bajke Regoč Ivane B. Mažuranić, u kojima je razradio motiv minuciozno nižući mnoštvo grafizama stvarajući tako strukture ploha. Ilustracija je od izuma pisma bila pratitelj teksta opisujući ono što piše, namijenjena onima koji ne umiju čitati. Danas se ilustracija najčešće koristi na isti način, približavajući najmlađim uzrastima sadržaj teksta. Ali ilustracija nije samo pomoć u čitanju već i umjetnikova interpretacija literarno-umjetničkog teksta s likovnom senzibilnošću i angažmanom. Koristeći se univerzalnim neverbalnim jezikom i imaginacijom likova, posebice Regoča, drugačijom od uobičajenih sladunjavih prikaza, autor predstavlja mitološka bića podložna detaljnoj likovnoj analizi. Koristeći različite crtačke i slikarske tehnike poput tempere, akvarela, tuša i flomastera, te kromatsko-akromatskog kontrasta, Luka u bajku umeće svoju vizualnu ikonografiju koja naglašava ono najvažnije u njoj – fantastičnost, odnosno bajkovitost.
Luka Mimica predstavlja se skulpturom koja poput makete ili stvarne minijaturne građevinske forme služi u funkciji nekakve arhive. Konstrukcija je u obliku ljudske glave, a glava je zaista na neki način arhiva vlastitog znanja, pogotovo ako prihvaćamo materijalističku paradigmu svijeta koja tvrdi da je misli, sjećanja, savjest i svijest moguće zapisati u mozgu materijalnim elementima, neuronskim poveznicama i sličnim još uvijek neotkrivenim metodama. No čini se da ovaj rad ne propagira takav pogled na prirodu svijesti i svijeta jer glava podsjeća na nekakav instrument komunikacije s nadnaravnim, možda žrtvu paljenicu kojom se prinosi ono najvrjednije: znanje. Osim toga, rad možemo shvatiti i kao tehnološki instrument preko kojeg se doseže transcendentalno, nešto poput Kule babilonske preko koje su, po biblijskoj legendi, drevni ljudi gotovo ušli u Nebo. No, možda se autor samo igra simboličkim jezikom pa dovodi u metaforičku podudarnost nepristupačna znanja kriptirana u svitke i druge spise s podsvjesnim mislima. Na kraju, rad govori i o povijesti pisane riječi: zapisi zabilježeni na svitcima od papirusa ili pergamenta zahtijevali su cjelovito odmotavanje kako bi se pronašla željena informacija te zamotavanje poslije uporabe. Zbog toga su se vrijedni zapisi čuvali u posebnim uvjetima i bili dostupni samo rijetkima koji su njima znali rukovati. Pojava ideje o zapisima u obliku kodeksa omogućila je lakši transport knjige, arhiviranje i pronalaženje željene informacije i, recimo tako, profanaciju pismenosti, naročito nakon Gutenbergova tiskarskog stroja i industrijalizacije tiska. A još veći iskorak dogodio se elektronskim nakladništvom i digitalizacijom sadržaja, zbog kojih danas svi imamo pristup gotovo svim željenim nam znanjima.
Marija Ančić se u radovima najčešće koristi GIF animacijom (graphical interface format), što je u osnovi kratki video koji se beskonačno ponavlja i koji je zbog malene količine podataka jako popularan kao sredstvo komunikacije u virtualnom svijetu. Kako kratki video isječak koristiti kao sredstvo komunikacije teško je shvatljivo onima koji ne prakticiraju dopisivanje putem interneta. Memei i ekspresivni emotikoni koje nam nude internetske platforme sve više zamjenjuju pisane komentare te omogućuju opis emocije, osjećaja ili neke ideje jednim simbolom, slikom ili videom. Marijini gifovi su društvene dijagnoze koje prikazuju psihička stanja depresije i otuđenosti, čestim pratiteljima čovjeka uronjenog u tehnosferu. Na izložbi je predstavljena video instalacija Well u kojoj lik sjedi za stolom i crta crni krug u kojega sama upada, što je radnja koja se beskonačno ponavlja nakon što lik ponovo biva stvoren iz crte. Rad je veoma otvoren za interpretaciju, zbog zbog čega predstavlja izniman potencijal da bude viralno korišten.
Instalacija Tine Vukasović Đaković sastoji se od grafika ključeva njezinih profesora s Akademije napravljenih tehnikom frotaža. Svaki ključ predstavlja jednoga/u profesora/icu, jedan autoritet, identitet i intimu koja je ovim radom postala krhka jer nacrt ključa njihova doma ovim radom biva dostupan svima. Svaki ključ nešto otključava i zaključava, baš kao što svaki simbol kriptira neko značenje zbog čega Tinin rad možemo shvatiti kao kriptogram. Na simboličkoj razini ključ i ključanica predstavljaju kompatibilne predmete koji sparivanjem omogućuju otkivanje skrivenoga, što analogijom možemo dovesti u relaciju sa sustavom znakova koji su podložni interpretacijama. Autorica alternacijom jednoga motiva otkriva i naglašava pitanje vlastite motivacije, a to je upravo propitivanje različitih simboličkih dimenzija ključa „kao ideje ili otkrića“ te bezbrojne mogućnosti umnažanja istoga ključa ili ideje. Fragmenti rada spoznaju se tek približavanjem instalaciji, dok se iz udaljenog očišta vidi tek slika niza kvadratića, likovno karakteristična za razdoblje moderne. Galerizacija predmeta kao što je ključ otvara diskusije i teze o njegovoj simbolici, kojih bi bili lišeni da su ostali samo ključevi na stolu ili u ormariću. Njezinim vizualnim iskazom umnažanja, na prvi pogled istog elementa-simbola, oblikuje se ornamentirani oblik i naglašavanje ideje o pristanku na „javnu privatnost“. Time predmeti - ključevi postaju lišeni svoje svrsishodne izvornosti, odnosno transcendentiraju svoju prirodu. Znakovit je pri tome i odabir likovne tehnike, kojom se osim oblika preslikava i tekstura predmeta, odnosno potpuni njegov kalup pomoću kojega se lako može izraditi kopija.
Momčilo Golub koristi strategije konceptualne umjetnosti, pri čemu se tekst kao sredstvo umjetničkog izraza sagledava iz više relacija: povijesne, semantičke, transformacijske - u odnosu s prostorom i/ili predmetom. Značenje njegove umjetnosti ne ovisi o internoj strukturi likovnih i semiotičkih aspekata vizualnog objekta, nego o kontekstu u kojem funkcioniraju i komuniciraju s recipijentom. To znači da Golubovi radovi nisu potpuni bez analiziranog odnosa nazivlja i vizualnog prikaza koji su u simbiotskom odnosu te ne egzistiraju jednakom snagom sagledani pojedinačno. Autor stvara konceptualne skulpture rekontekstualizirajući postojeće proizvode u maniri ready made objekta, a njegove umjetničke interpretacije poetski su eksperimenti čiji su značajni elementi materijalizirani suptilnim vizualnim nedovršenostima koje ukazuju na sami proces nastanka kojem je dana ikonička vrijednost.
Miro Župa svojim stvaralaštvom destabilizira definiciju stripa te na prepoznatljiv način demantira svaku njegovu logičku definiciju. Strip, kao deveta umjetnost, specifičan je izričaj povezivanja riječi i slike, korištenja kadra i scena bliskih filmskoj umjetnosti, a kada je komercijalan pripada popularnoj kulturi, području dokolice i trivijalnoj literaturi namijenjenoj široj javnosti koju nužno ne zanima likovni sadržaj. To nije slučaj s autorskim stripom, a Župin rad predstavlja jedan od najznačajnijih doprinosa takvom stripu u Hrvatskoj. Problematičnost definicije stripa kao sekvencijalne umjetnost Miro ističe izoliranjem jedne sličice iz stripa i postavljanjem u kontekst s drugim kadrom s kojim nema zajednički ni sadržaj ni likove. Zbog narativne forme strip se povezuje s književnošću pa se često naziva „crtani roman“, pri čemu čitatelji imaginacijom formiraju radnju i tijek, što ponovo nije slučaj u Župinom stripu koji je crtan u maniri stiliziranih karikatura i groteske te pripada antikomercijalnoj tradiciji. Pravopisna akrobatika prenapregnutih jezičnih konstrukcija u kojima se glagolske izvedenice nižu do apsurda začudo ne prelazi granicu poimanja te nam je smisao izjava u oblačićima na neshvatljiv način ipak jasan. Analizirajući „statični pokret“ likova, anatomski ukočenih u zglobovima, kao i crtački izraz, Mirove junake može se dovesti u ekvivalent s hijeroglifima pop kulture.
Vedran Perkov je kao polazište svojeg rada koristio tekst Deklaracije o ljudskim pravima preveden na petsto i jedan jezik. Zatim je te podatke preveo u binarni sustav vizualiziran crnim i bijelim poljima koji se nižu u nepreglednim nizovima stvarajući tako sustav geometrijskog ornamenta koji se neprestano izmjenjuje. Ovisno o veličini kvadratića koji se izmjenjuju na trokanalnoj video instalaciji, tekst Deklaracije se doima kao programska greška ili nepravilno formatiran dokument u slučaju većih kvadratića, ili čak kao „bijeli šum“ u slučaju najmanjih kvadratića. Zbog novih digitalnih medija koji su istisnuli analognu televiziju i radio gotovo smo zaboravili kako izgledaju i zvuče smetnje. Time je jedan od instrumenata zaštite ljudskog bića doveden u analogiju s beskorisnim šumom, smetnjom čija nas frekvencija smiruje i uspavljuje. Upravo cijeli proces umjetnikovog vizualno-slušnog kodiranja podsjeća na manipulacije subliminalnim porukama putem masovnih medija.
Dino Bićanić predstavlja prostornu instalaciju inspiriranu njegovim životnim uvjetima, kako fizičkim tako i digitalnim. Prostorni diskontinuitet otoka, kao i gustoća stanovništva te migracijski potencijal, prisiljava domicilne otočane na korištenje alternativnih načina komunikacije. Iako je riječ o prostoru kvalitetnog življenja, u klimatskom i u fizičko-geografskom smislu, osjećaj izoliranosti raste odlaskom privremenog turističkog stanovništva, koktelom luksuznih cijena i blokadom gospodarstva poslije sezone, kao i prometnom odsječenošću koja onemogućuje normalan administrativni, kulturni i društveni život. Takvi uvjeti osamljenosti i prepuštenosti vlastitim promišljanjima, iako oskudni zbog svojih asketskih uvjeta, idealni su za pročišćenje misli i kreaciju, oblikovanje umjetničkog izričaja ponekad nesavitljivog prema utjecajima „stvarne“ okoline. Noviji digitalni mediji, posebice društvene mreže omogućili su vidljivost rada umjetnika s otoka, kao i komunikaciju koja je gotovo jednaka onoj kod „umjetnika na kopnu“. Bićanićeva instalacija, koju čine lebdeće ikone Facebook poruka, podsjeća na strip oblačiće kojima autor ispituje vlastiti virtualni identitet kroz interakciju s potpuno nepoznatim ljudima, takozvanim „prijateljima“ čija brojnost povećava umjetnikovu popularnost.
Julija i Vice Tomasović