Razgovor sa Željkom Karin, ravnateljicom Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Splitsko-dalmatinske županije, tportal je vodio doslovno tijekom cijelog dana – od otprilike osam sati ujutro do debelo iza osam sati navečer. Minutu po minutu, susret po susret, poziv za pozivom – cijelog božjeg dana novinar se mogao osobno se uvjeriti u gotovo luđački radni ritam, i to baš na dan kada je u ovoj županiji zabilježeno rekordnih 138 novozaraženih.

Željka Karin

Od sastanka Stožera civilne zaštite u 8, preko susreta s Aktivom ravnatelja svih škola na području županije u 9, pa opet sastanka s konkretnim dogovorom oko provedbe jednog sjajnog europskog projekta, zatim novog koordinativnog sastanka oko početka školske godine, pa jednosatne konferencije za medije, pa dva sata posvećena ‘redovnom’ poslu Zavoda mimo koronavirusa, pa kontrola novog mjesta za uzimanje uzoraka na Križinama, pa odlazak na sjednicu Županijske skupštine na kojoj je odgovarala na pitanja vijećnika, pa kratka izjava uživo za Novu TV, pa finalni obilazak Zavoda i napokon kući.

Za to vrijeme mobitel joj se ispraznio nekoliko puta.

– Da sam znala, bih li se prijavila na natječaj? Ma, vjerojatno i bih. Da, katkad te uhvati mala snaga i misliš se što ti je ovo trebalo, ali baš u tim trenucima shvatiš da nipošto ne smiješ odustati – govori Karin u rijetkom trenutku predaha. Na čelo stare i ugledne institucije s 320 zaposlenih stigla je prije dvije godine, i to nakon što su se u prethodnom periodu za tu funkciju klale dvije struje HDZ-ovaca. Na koncu se bivša ravnateljica nije ni prijavila na natječaj, a drugi kandidat uopće nije imao zdravstvenu struku, pa je upravo ona isplivala kao najbolja.

Karin je, inače, ozbiljna stručnjakinja: doktorica znanosti i specijalistica školske i sveučilišne medicine, punih osam godina bila je i predsjednica Hrvatskog društva školske i sveučilišne medicine – jedina u dva mandata – a i sada je članica peteročlanog upravnog odbora takve udruge na europskoj razini. Kada je stala na čelo Higijenskog zavoda, kako Splićani oduvijek zovu ovu instituciju, dakako da joj nekakva korona nije bila ni na kraj pameti.

“Nisam očekivala rutinu, ali ni nešto ovako”

– U ovoj renomiranoj instituciji htjela sam dodatno jačati znanstveni segment, pa sam odmah osnovala posebnu jedinicu za znanost i potakla ljude da upisuju doktorate, da se stručno i znanstveno usavršavaju. Nisam očekivala rutinu, ali ni nešto ovako – smije se Karin dok zajedno ulazimo u lijepo modernističko zdanje u Vukovarskoj ulici, savršeno faksimilno obnovljeno također u njenom kratkom mandatu. Na sve strane vrzmaju se bijele i plave kute sa stotinama uzoraka u rukama, na svakoj njihovoj epruveti napisano je ime nekog nesretnika koji sa strepnjom čeka što će mu se na Higijenskom izmućkati. Svi trčkaraju, dovikuju se i smiju u isto vrijeme, atmosfera je baš nekako prijateljska. Potencijalni pacijenti ovdje nemaju pristup, nego se testiraju u dvorištu ispred druge zgrade, ali svejedno se vidi da su okolnosti izvanredne.

Želja Karin, NZJZ

– Imamo osam službi koje nisu smanjile svoj rad, jer ljudi i dalje boluju i od drugih bolesti. Radimo različite pretrage, brinemo se o sanitarnim iskaznicama, uzorkujemo i analiziramo hranu, ispitujemo kvalitetu zraka i mora, a evo pripremamo i obnovu nekih laboratorija i kotlovnice. Moramo se brinuti i za financije, da s njima ne upadnemo u probleme – objašnjava ravnateljica, no nas dakako ipak zanimaju korona-teme. Takvo je doba.

– Kad je sve počelo, imali smo kapacitet oko 150 testova dnevno. Sada smo ga digli na otprilike tisuću – govori tportalova sugovornica dok zajedno provirujemo u biblioteku Zavoda. Ondje također zatičemo neobičan prizor: mlade Matea i Ivana za velikim stolom, okružene cijelim zidovima prekrivenim knjigama, razvrstavaju uzorke i zapravo obavljaju velik dio administrativnog posla. Smiju se na šalu da je barem njima korona donijela nešto dobro. Radno iskustvo.

– Zapravo smo bili jedan od rijetkih zavoda u državi koji smo imali dovoljan broj epidemiologa za ona obična, mirnodopska vremena, a sada nam ih kao i drugima nedostaje. Zaposlili smo dodatne ljude, aktivirali specijaliste školske medicine, liječnike iz javnog zdravstva, epidemiologe iz drugih službi, ali fali nam barem još desetak ljudi za obrađivanje kontakata. Svaki zaraženi prijavi ih barem desetak, a onda treba kontaktirati sa svima njima, objasniti im situaciju, dati upute i slično, usput se i javljati na stotine poziva. Ljudi nam ovdje padaju s nogu i ostaju na poslu čak i iza ponoći, svaka im čast – domeće Karin.

Dok se penjemo na drugi kat, gdje se nalazi srce borbe protiv korone u Dalmaciji, onako ležerno postavljamo pitanje koje joj nitko nije postavio, makar valjda nema dana kada nije nastupila na nekoj od televizija: je li kada posumnjala da je i sama zaražena?

‘Svako malo ‘padne’ netko oko mene’

– Nisam, moram priznati, mada takva misao prva prođe kroz glavu kad te grlo mrvicu zagrebe od klime ili hladne vode. Ali nije nemoguće da će se to i meni dogoditi, pa svako malo ‘padne’ netko oko mene – opet se smije Karin. Kucamo na vrata Službe za kliničku mikrobiologiju i ona nas predaje u ruke Vanje Kaliterne, šefice koja nam entuzijastično objašnjava proces obrade uzoraka. Koliko god doktorica Kaliterna pojednostavi, nama su to svejedno španska sela – ali uglavnom smo shvatili da su ključna tri analizatora koja su zamijenila ručni rad laboranata. Sada oni izdvajaju milijarde kopija nukleinske kiseline, eksponencijalno ih umnažaju i dovršavaju posao kraće nego ikad prije, piše tportal.

– Jedan uređaj mućka 48 uzoraka u 15 minuta, drugi 32, a treći njih 24. Onda sve ide u ovaj PCR uređaj, a on sat ipo vremena vozi 96 komada. Tako smo došli do otprilike tisuću dnevno – smilovala se Kaliterna i narodski objasnila što se zapravo ovdje događa. A mi se, opet narodski, prisjećamo da je zagrebačkoj klinici Fran Mihaljević Vlada poklonila aparat koji sam samcat može izolirati i detektirati više od 1500 uzoraka u 24 sata, a sada još jedan takav stiže – opet u Zagreb.

Zaobišli ih u dijeljenju novca

Split, koji radi najviše testova u državi i kojega se već tjednima označava kao glavno žarište korone u državi, pa se mnogi vole o njega očešati, zaobiđen je kada treba nešto i uložiti. Pa makar i samo tri milijuna kuna.

– ‘Zanimali smo se kupiti ga vlastitim sredstvima, a vjerojatno bi i Županija nešto pomogla, ali najkraći rok isporuke je na proljeće. Tražimo pomoć da se to skrati – objašnjava Karin i potom daje odgovor na pitanje koje i u žulja – kako podnosi kad se posljednjih tjedana Dalmatince etiketira kao neodgovorne, a nju u njen stožer kao nesposobne?

– Iskreno? Da, pogađa me. U ovom zavodu radimo do krajnjih granica i gotovo danonoćno, a sve osjetljive situacije – od prodora u umirovljenički dom do krize na Braču – zapravo smo riješili u vrlo kratkom roku i zadovoljavajuće. Naravno da je virus mogao prodrijeti bilo gdje, no pitanje je kakva je reakcija na to. Etiketiranjem se vrijeđaju epidemiolozi, mikrobiolozi i svi drugi stručnjaci koji imaju svoje fakultete, specijalizacije, doktorate, docenture i profesure, a najgore od svega je kada se insinuira da nešto lažemo ili skrivamo. Onaj prvi val smo zapravo riješili fantastično i tri tjedna bili smo bez ijednog zaraženog, ali s otvaranjem turizma bilo je za očekivati da će se novi pojaviti – objašnjava tportalu dr. Karin i potom detektira zašto je zapravo situacija u Splitsko-dalmatinskoj županiji trenutno najnepovoljnija.

Cijeli članak možete pročitati ovdje.



Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime