Za potkornjak smo svi čuli, zgražali se kako se proširio među borovima na Marjanu, no pluća grada Splita (ali i drugi krajevi grada) kriju još jednu opasnost za biljni sustav. Riječ je o pajasenu. Naizgled lijepa biljka, no jako otporna i sposobna s nekog staništa „izgurati“ druge biljne vrste.
Splitski skautski zbor nedavno je iznio akcijski plan kojim će se, u suradnji s Javnom ustanovom za upravljanje Park-šumom Marjan raditi na iskorjenjivanju ove biljke. Prikupio se velik broj volontera, mahom srednjoškolaca, koji su spremni zasukati rukave i dati se na posao. No, vremenske prilike, odnosno neprilike sve su – odgodile za neka ljepša vremena.
Krenuo iz Kine
I dok pajasen među običnim pukom nije toliko poznat, ili se o njemu toliko ne priča, u stručnim krugovima je jako dobro poznat. Zanimljivo je i da nije jedina invazivna biljka.
„Postoji nešto što se događa zadnjih sto godina, možda malo više, otkad su krenula globalna putovanja brodovima, avionima, a to je da se jednostavno prenose biljke. Prenosile su se za dekoriranje vrtova ili su slučajno prenesene. Nekima je više odgovaralo u novom pejzažu, neke nisu uopće uspjele. Iz sličnih klimatskih područja sa drugih kontinenata se pojavljuju biljke, pa imate npr. na Novom Zelandu europsku maslinu koja 'osvaja' sve oko sebe i domaće biljke nemaju puno šanse uz takve biljke.
One nemaju prirodne neprijatelje koji su se u evoluciji stvorili. Kad imate nešto tisućama godina tu, onda se uvijek nešto novo 'nakalemi', a kad imate nešto novo u svom sustavu onda treba vremena da netko uoči da bi mogao iscrpljivati taj organizam. Treba neki vremenski period da se to ostvari. Recimo, pola Australije je „zagađeno“ akacijama iz Afrike pa su uvedene strože kontrole. To je jedino Australija uspostavila pa moraju primjerice čistiti obuću da ne bi koja sjemenka sletjela u neki nacionalni park“, kaže nam krajobrazni arhitekt Igor Belamarić.
Problem pajasena prisutan je diljem svijeta. Udomaćio se primjerice u Europi i Sjevernoj Americi, a krenuo je iz Kine.
„I u Sjevernoj Americi i u Europi ima puno više pajasena nego tamo gdje je njegov izvor, a to je u Kini. U Kini to stablo zovu 'smrdljivo proljeće', tamo ima isti sastav kao i ovdje, a kad malo dirate one mlade listove, ostane vam na prstima neugodan miris. To je biljka koja se toliko prilagodila europskom i sjevernoameričkom terenu. Možemo je naći svugdje, vidio sam je na slici otprije 40 godina na Plitvicama. Laiku je sve zeleno i sve zeleno mu je prihvatljivo, ali postoje razlike u svemu tome. Baš kao i u tkivu, u organizmu - kad imate stanice raka. Ne znam koliko bi mi laici mogli prepoznati, ali stručnjaci bi znali. Ovo su takve vrste tvorevina koje donose dosta toga lošega sa sobom, pajasen zauzme prostor domaćoj flori, a znamo da je naša domaća flora jako bogata“, kaže nam Belamarić.
Najgrozomornija invazivna biljka
Pojašnjava nam da trenutno imamo dvije krize – krizu klime i krizu biološke raznolikosti jer na dnevnoj osnovi gubimo biljne i životinjske vrste. Traži se koji su uzroci za gubljenje biološke raznolikosti i invazivne vrste spadaju u top 5.
„Nisu sve vrste koje su došle izvanka invazivne, ali ono što je poznato i na razini EU i Sjeverne Amerike, je da je pajasen - jedna od najgrozomornijih. U svakom sustavu, bilo da je riječ o riječnim, jezerskim ili suhim prostorima, postoji neki invazivac. Recimo na plažama je jako poznat Mesembryanthemum. To je biljka iz Južne Afrike koju se ovdje zove čupavac jer ima mesnate listove i koja ima jako velik i privlačan cvijet. Ljudima se sviđa, žele ga imati doma, zabiju ga u zemlju i on se počne širiti kao lud. Za godinu dana imaš 4-5 kvadrata prostora prekrivenog s tim. Na Siciliji, Sardiniji, Korzici, gdje je stupanj toplije, se puno više proširila nego kod nas. Kod nas je dosta suzdržana, ali na nekim lokacijama u Splitu je dosta izražena. Ima ga na južnim padinama Marjana, na Firulama, svi misle kako je predivan, ali je zapravo nešto što ubija lokalne vrste. To je osnova invazivnih vrsta“, pojasnio nam je sugovornik.
Pajasena ima po cijeloj Dalmaciji jer je izuzetno nametljiv. Tako ga se može vidjeti na Vruji, na sjevernim padinama omiške Dinare, po Splitu.
„Uspijeva se jako brzo nametnuti jer ima lagane sjemenke koje mogu daleko doprijeti, pogotovo kad je jaka bura ili jugo, a samo stablo može u sezoni imati preko 300 tisuća sjemenki. On uspije doletjeti bilo gdje pa je pitanje je li to neka zatvorena cjelina gdje postoji travnjak na koji dođu ovce ili je pak zatvorena gdje se ne uspijeva toliko dobro probiti. Ako je pokrivač jako zarastao onda mu u tom 'competitionu' nije lako. Na Marjanu od one sanacije, odnosno kada su borovi padali sami i u sanaciji, su se otvarale nove površine, došlo je do otvaranja nove zemlje, ispod borova nije puno toga raslo. Sad kad je došlo više sunca i ima više mjesta, izbija taj pajasen koji je najbolje pripremljen upravo za takve uvjete – već je u niskom startu, za razliku od drugih vrsta kojima treba puno duže da se nametnu.
Na Marjanu postoje i stariji primjerci, već se i ranije Javna ustanova bavila time da uklanja te starije komade. To zaista nije lako, jer kod starijeg komada ne samo da baca tih milijun sjemenki, to je spolno razmnožavanje, postoji i vegetativno razmožavanje – iz korijena izleti nova biljka, na udaljenosti od par metara. Cijeli taj sustav korijena je tempirana bomba i pogotovo u momentu kada ga skratite - on krene na drugu stranu još jače jer mu treba snage, on pokušava doći do sunca. Jako je zahtjevno njegovo uklanjanje kada je on stariji. Trebalo bi dignuti cijeli korijen iz zemlje i ako mu ostane samo komadićak, kao Gremlin je – potamaniš ih 200 i neka na jednog padne malo vode, on se multiplicira. Tako i pajasen“, kaže nam Belamarić.
U borbu što prije
Iako ga je jako teško odstraniti, ne treba odustajati, mišljenje je Igora Belamarića. A u borbu treba krenuti što prije.
„Logika je bila ta da se što prije uhvatimo u koštac s mladim primjercima, nije moguće da Skautski zbor uklanja te starije komade. Mogućnost je, dok se ne razmašu, dok ne očvrsnu, dok taj korijen nije preogroman - da se pokuša lokalizirati, da se odstrani. To je jedna 'everlasting' bitka, ali od koje ne bi trebalo odmah odustati. Ovo je pokušaj da se kontrolira, evidentira i da se paralelno bilježi, da se stvori kartografija, da se zabilježe epicentri kojima bi se trebali puno više baviti, da se cijela stvar dovede u stanje kontrole. Pajasen nije jedina invazivna biljka na Marjanu, ima i drugih, ali one nisu toliko sveprisutne, ograničene su na nekim zonama i nisu preagresivne prema svojoj okolini. Jedna od njih je opuncija koja ljude podsjeća na Meksiko, daje pustinjski štih. I agava je recimo po južnim dijelovima obale Albanije zaposjela sve, ugodna je oku, ali ona je originalno iz Meksika i isto krade mjesto domaćim biljkama“, kaže nam Belamarić.
Nisu samo biljke invazivne, postoje i životinjske vrste koje djeluju na sličan način kao i pajasen.
„Na dnu mora su caulerpe, pa različite vrste ribe dolaze, ježinci koji jedu koraljne grebene - svijet je totalno poludio. Kroz Suez je prošlo toliko riba i zvjezdača koje nisu trebale biti u Mediteranu i sad ne znate što s njima. Plavi rak iz Sjeverne Amerike se naselio u područje Neretve, ali shvatili su da je dobar na brujet. Pajasen nije blitva, inače bi ga do sada jeli…“, kaže nam Igor.
Zakazane akcije Splitskog skautskog zbora su, kao što smo već spomenuli, odgođene zbog loših vremenskih uvjeta.
"Ne mislimo stati"
„To je toliki problem da je 150 država, među njima i Hrvatska, potpisalo protokol o invazivnim vrstama, naglašavajući pajasen jer se on brzo širi, najagresivniji je i jednostavno drugim biljkama oduzima prostor za život. Njegov korijen može ići i 30 metara daleko, a ženska stabla imaju po 350 tisuća sjemenki koje rasprostiru gdje god mogu tako da se on jako širi, a prilikom čupanja treba paziti da dio korijena ne ostane u zemlji jer iz njega ponovno izraste. Svi kažu da ga je jako teško, mnogi da ga je čak i nemoguće iskorijenit, ali mi ne mislimo stati. U Splitu ga ima na više lokacija, ali na Marjanu najviše. Ljudi to baš ne doživljavaju jer biljka lijepo izgleda. Na selu je medonosan, gdje su pčele daje dobru osnovicu za med“, kaže nam Edi Perić, predsjednik Splitskog skautskog zbora, i naglašava da ljudi nisu svjesni opasnosti koju pajasen nosi.
Kaže nam Perić da je pajasen u Splitu gorući problem iako mnogi toga nisu svjesni.
„Za deset ili 20 godina, kad ne bismo krenuli u borbu, imali bismo zaista velik problem“, kaže nam Perić.
Diljem obale postoje udruge koje se bave pajasenom. U Splitu se do sada nije obraćalo toliko pažnje na njega, no čini se da će se i to sada promijeniti.
„Mi ovo radimo znajući da mi problem nećemo riješiti, ali želimo ukazati javnosti da problem postoji. Ne krenemo li rješavati ovaj problem izgubit ćemo ono čega i inače imamo malo u Splitu, a to je zelena površina“, kaže nam Perić.
Inače, Skautski zbor i volonteri su se već opremili potrebnim materijalom za borbu protiv pajasena, a uskoro će po srednjim školama krenuti i niz predavanja na ovu temu. Također se planira i izložba kojom se javnost želi upoznati s problematikom.
„Mi nismo ti koji smijemo sjeći stabla, to moraju službe koje su autoriteti na području na kojem ima pajasena – na Marjanu Javna ustanova, u gradu Parkovi i nasadi, u prirodi Hrvatske šume, ali želimo potaknuti sve te službe da poklone pozornost tome. Radit ćemo mi puno po tom pitanju, koristit ćemo i tuđa iskustva. Trenutno nas je spriječilo vrijeme, ali ne odustajemo“, kaže nam za kraj Perić.