Kada su u pitanju djeca i unuci, nema toga što nas može usrećiti kao oni i nema toga što im ne bi dali, a da je u granicama naših mogućnosti. Nekada i iznad njih. Često ćemo sreću prve riječi, prvog koraka, prvog školskog dana, pričesti i brojne druge prigode željeti podijeliti s drugima, a još ako je dijete darovito, „Face“ će biti pun hvale na račun pomlatka.
U životu se dogode i nenadani problemi, neki tu razore dušu i tijelo, ali ništa ne bolo kao kada boli najbitnije biće u tvome Svemiru – tvoje dijete. Onda smo svi krvavi ispod kože.
Duboko sam zahvalna Ivici Karabatiću, posebnom Splićaninu uvijek vedrog duha, koji je pristao razgovarati sa mnom na temu roditeljstva. Poseban, drugačiji, i bori se kroz život na sebi svojstven način. Kao roditelj, u potpunosti sam shvatila svaku njegovu misao.
Sada, kada s odmakom pogledate svoje i Sanjino roditeljstvo, biste li išta mijenjali kada je u pitanju vaša jedinica, Ava?
- Prvo da naglasim našu najveću grešku i svih onih koji mogu imati više djece - nikako ostati na jednom djetetu! Već kad me pitate to pitanje, onda imam pravo biti iskren. Barem troje, uvjeren sam da u tom slučaju Ava ne bi ovo ljeto završila na Rab. Jer kada imamo jedno dijete nismo objektivni, tek onda vidimo da svako dijete ima svoju potrebu, svatko je različitog karaktera. Dajemo istu ljubav, isto ga odgajamo, jer se ljubav ne dijeli, ljubav se množi, svi su tako različiti.
Mnogi mi kažu da sam je razmazio. Ne, nisam, barem, ja tako mislim. Ona je jednostavno imala veću potrebu za pažnjom. Da je imala brata ili sestru, ne bismo joj mogli davati toliko pažnje i ona bi ostala u okviru jednog prosječnog djeteta. Ponavljam, svakom roditelju mnogo je lakše odgajati više djece.
Kada se ima jedno dijete uvijek se treba planirati kako pronaći neku „žrtvu“. Primjerice, kada se ide na more, da mala nije sama.
E, tu te razumijem, razlika između moje dvoje djece, točno je jedna godina, skoro blizanci. Sva putovanja, ljetovanja bili smo sami, nitko nam nije bio potreban. Njih dvoje su se igrali i čuvali međusobno. Dan danas, iako on živi u drugoj državi, nemaju vremena za duge telefonske razgovora, ali tu su uvijek jedno za drugo..
- Istina, što smo stariji to sve više trebamo rodbinski blisku osobu. Posebno se to osjeti kada imaš pravi problem, baš životni problem, kao što smo mi imali zadnje tri godine. Slobodno mogu reći, prošli smo pakao života, svi su mi govorili - imaš ti prijatelja, ali ljudi se miču kada se pojave problemi. Žao mi je jer je Ava ostala uskraćena za neke stvari zbog tih problema.
Nešto bih još rekao, riječ „dobar“… Mrzim riječ „dobar“ jer sam rano shvatio što znači izraz „dobar je“. Moj pokojni tata je bio pomorac, od svakog na ulici bih čuo da je on bio dobar. Mnogi najbliže meni nisu bili dobri…
Hoćemo li zagrepsti taj dio ili prepustiti „bageru“ prošlosti?
- Možda se sve ovo ne uklapa u današnju priču, ali srce mi puca kada se sjetim, ne da nisam dobio podršku kada mi je trebala. Nije jednostavno nikome, a posebno ne drugačijem pružiti podršku. Nažalost, nisu niti znali, totalno neinformirani, a osude pršte. Sve delirije i ispade mog djeteta nisam prepisivao njenom karakteru, nego alkoholu. Tu riječ „zašto“ ne postoji, vjeruj mi, to me je i držalo, nikada se nisam upitao zašto se to meni događa. Ja sam smatrao da smo svi uključeni, roditelj i dijete, znači ovo je trenutak kada svi moramo razmišljati o nečem novom, sljedećem koraku.
Svi imamo svoj put, trebamo ga nastaviti, ali se također trebamo zapitat što smo to falili u ovom životu i kada to shvatimo, moramo znati nastaviti.
Nema pitanja zašto meni? Da meni, ovo je veliko iskušenje i sigurno imam tu snagu da riješim, ali prvo moram promijenit kut gledanja, da ga mogu riješiti.
Darija?
Molim?
- Tražim kut! (smijeh).
Od srca smo se nasmijali, osjetila sam da Ivici trebaju i osmjeh i podrška.
Zanima me kako se ti kao roditelj nosiš? Kako si?
- Imam svoje mišljenje i stvarno sam kroz cijeli život tome dosljedan. Život je privilegija, radost življenja, svemu se radujem, a izuzetno i ovoj kavi s tobom. Sve više tonemo u materijalno društvo, iako vjerujem da čovjek u svojoj biti nije skroman.
Tko kaže, laže! (smijeh)
- Nije dobro da se ja osjećam loše, primjerice, jer si ti kupila novi auto. Sve trebamo raditi iz radosti, ovo je odgovor na tvoje pitanje.
Velike životne probleme barem ublažujem radujući se onome lijepome što dolazi. Znam da je to što dolazi iza ovoga pakla puno lijepo.
Svjestan sam da sam mnogima čudak s ovakvim načinom odijevanja. Ali to sam istinski ja, ja se u toj robi najbolje osjećam. Znalo mi se dogoditi da su me zaustavljali nepoznati ljudi i govorili mi da je činjenica da su vidjeli Avu i mene njima uljepšalo dan. Vidite, nekima sam čudan, nekima radost.
Dok si meni uvijek isti Ivica, kao i prije trideset pet godina.
- Da, uh, nemoj tu brojku napisat (smijeh).
Ma kakvi, samo da smo se nedavno, 'čipo' iza srednje škole upoznali.
Slijedio je zagrljaj, njegove zahvale, moj još veće. Jer je probudio dijete u meni dok sam promatrala sve lance oko njegovog vrata, a pogled mi je stalno bježao na šarane čarapa koje su virile ispod hlača.
- Što mi gledaš čarape? Što su mi šarenije čarape, to su mi ljepše. Moja noga, moja čarapa, moj život!
Koja je najzanimljivija anegdota, a povezana s tvojoj veselom garderobom?
- Ava ti je već spomenula da smo bili na Siciliji prije sedam godina. Znao sam da idemo na deset dana, to je puno dana kad je garderoba u pitanju (smijeh). Nikako nisam mogao posložiti što da ostavim, pa sam da ne pogriješim uzeo skoro cijeli ormar.
Kada smo preuzeli kofere, možete zamislit koliki su bili i da sam ih jedva zatvorio. Kako sam ih uzeo, dva su udarila jedan o drugi, tako da su se otvorila i sva roba s raspršila. Dolazi jedna starija gospođa i u čudu, ali s nekim čudnim poštovanjem upita.
-Vi ste sigurno s Paris Hilton!
Nije Paris, nego Ivica Karabatić, Avin tata!