Njezina književna djela, kreativne radionice, rad s djecom i kazališni talent nadaleko su poznati, a svestrana Kaštelanka Nataša Jukić zapisala je još jednu blistavu crticu u svoju bogatu biografiju. O besprijekornoj organizaciji inspirativnog trodnevnog festivala „Mi. Žene.“, uz koji tinja autoričina egida „umrežavanje, uvažavanje i pružanje ruke jedne drugoj“ govori se danima i tjednima nakon tog sjajnog multidisciplinarnog događaja. U razgovoru s nama Nataša Jukić sažela je dojmove o još jednom pionirskom projektu u koji se upustila s mnogo više ideja nego sredstava, a konačni je proizvod rezultirao sjajnim umjetničkim i poduzetničkim zamislima, otkrivanjima novih talentiranih kreativaca te jasnim poticajem za nastavak rada.
„Kad sam razmišljala o ovome festivalu prije godinu dana, stalno sam kao misao iza svega imala svoju knjigu 'Mi. Žene' o živućim ženama i heroinama današnjeg doba. Nemam se običaj naslanjati na ono čega nema, više sam tip osobe koji se oslanja o nešto stvarno i opipljivo, volim kad tu žilu kucavicu mogu osjetiti svojom rukom i dušom. Knjiga je davno rasprodana i ona je postigla svoj cilj te odjeknula gdje je morala. Nakon toga su Ana Opačak i pokojni Goran Pelaić priču progurali dalje po radiopostajama u vidu audiopriča, što sam s veseljem prihvatila i podržala. Projekt se dvije godine vrtio po postajama, Radio Sunce u tom periodu bio nam je najveća podrška. Zatim je sve vezano za projekt 'Mi. Žene' stajalo u škafetu moje duše i čekalo što će se dogoditi dalje“, ističe Nataša Jukić. U procesu planiranja projekta vidjela je samo odličan izazov. Kao najteže pitanje nametnule su se, očekivano, financije. Snalažljiva kakva je, iz onoga što je imala izvukla je maksimum.
„Najlakše je bilo napisati projekt. Kad znaš što želiš napraviti i koju poruku želiš poslati, onda je sam projekt čista papirologija koja ide brzo. Što se suradnika i sudionika tiče, svi se sami nametnuli samim svojim postojanjem i djelovanjem. Blagoslovljena sam time da me okružuju predivni ljudi, očito u sebi imam detektor da prepoznajem dobro u ovom okrnjenom svijetu… Da sad moram organizirati sljedećih pet godina festivala, rekla bih – nema problema, imam sudionike! Dobila sam određenu potporu Grada Kaštela, a ogromno hvala i svim dragim sponzorima koji su nas prekrasno podržali. Organizacija ovakva festivala zahtijeva jako puno vremena, novca, živaca, znanja, kontakata… Da bi se sve podignulo na veću razinu, treba mi i puno veća pomoć, ali utopist sam pa sam pokazala da se i s malo može postići mnogo. I da nema veće valute od ljubavi. Uz ljubav, podršku, uvažavanje i pružanje ruke jedni drugima možemo se obraniti od svega onoga što nam se ne sviđa i biti putokaz i kompas svojoj djeci.“
Jukić je jako sretna što je prostor dvorca Vitturi bio centralno mjesto niza multidisciplinarnih događaja koji su Kaštelanima i drugim posjetiteljima prezentirali neka dobro poznata, ali i neka nova umjetnički relevantna imena.
„Na korištenje sam dobila dvorac Vitturi u Kaštel Lukšiću. U četiri sata dnevno tijekom tri dana festivala stalo je mnogo toga. Počeli smo s dvije kreativne radionice – prva je bila „Holistički pristup životu“ pod vodstvom Ane Vuletin Sorić, zatim je na red došla umjetnička radionica likovne edukatorice Done Tomić. Otvorili smo prvu samostalnu izložbu naše sugrađanke Ane Dželalije pod nazivom „Odjeci sive“. Uslijedilo je predstavljanje zbornika „Spisateljice biraju“, za koji sam i sama imala čast pisati, s eminentnim književnim imenima iz cijele Hrvatske (Vjekoslava Huljić, Danijela Crljen, Magdalena Mrčela, Goga Hajtić), a pod autorstvom naše sjajne spisateljice Julijane Matanović i moderiranje dr.sc. Jelene Đorđević. U tom se trenutku u prepunom dvorcu Vitturi zakotrljalo klupko topline koje teško da nešto može ohladiti. Najljepši mi je kompliment bio to što su sudionice festivala na kraju rekle da su se osjećale opušteno kao da se nalaze u vlastitom dnevnom boravku.
Treći smo dan organizirali panel-diskusiju o kreativnosti u poduzetništvu uz moderiranje svestrane Romane Ban. Promišljali smo o međuodnosu umjetnosti i poslovnog svijeta. Došli smo do predivnih uvida, rješenja, umrežavanja, nesebično smo dijelili znanje i informacije. Oni koji su već prošli dio svog razvojnog puta podijelili su ga s onima koji tek kreću, a brojna su pitanja dobila konstruktivne odgovore. Bilo je moćno i predivno! Šećer za kraj bila je pjesnička večer „Melemi od riječi“ na kojoj su nam se predstavile autorice Andrea Debak, Irena Grubišić-Čabo i Zvjezdana Čagalj. Profesorica Ivana Beretin Mornar pratila nas je na klaviru, a naša kaštelanska nevista, a rodom Amerikanka Esther Canata počastila nas je svojim čarobnim trenucima pjevanja. Dobili smo i neke nesvakidašnje i neočekivane komadiće umjetnosti, gdje netko izlazi iz publike, čita svoju pjesmu i ogoljuje dušu.“
Za kraj smo se zapitali je li majstorica iza projekta zadovoljna svojim postignućima. Očekivano, pokušala se skromno ograditi.
„Mene kao mene u svemu ovome nema. Dala sam si ulogu gdje ne predstavljam svoj rad, primjerice svoje knjige, nego nešto u što vjerujem na razini ideje koja je dio mene same, ono za što sam se ja rodila na ovome svijetu. Je li to neka blesava, utopistička, naivna žena koja povezuje druge žene – ne znam. Nekome sam inspiracija, nekome sam iritacija, ali mirno živim s tim.“
Budući da je autorica ovih redaka imala tu sreću da sudjeluje u dijelu festivala na predstavljanju zbornika „Spisateljice biraju“, uzet će za pravo reći da se takva književna promocija rijetko viđa. Besprijekorno organizirana, sa savršeno upućenom i inteligentnom moderatoricom (dr. sc. Jelena Đorđević), u ugodnom prostoru, stiliziranom prekrasnim teglama sa sukulentima, uz dirljivu dječju recitaciju čakavske poezije i divan kontakt s izuzetno blagonaklonom publikom. Kaštelanska publika snažno i iskreno voli Julijanu Matanović, a naša je sjajna antologijska profesorica i književnica u ugodnoj i poticajnoj atmosferi itekako otvorila dušu. Potaknula nas je na promišljanje o vrlo često nezahvalnoj i nesretnoj poziciji žene i ženske književnosti, o donedavno skandaloznoj slaboj zastupljenosti autorica u srednjoškolskim čitankama, o igrarijama, spletkama i podmetanjima koja iz književne jezgre udaljuju one ljude koji bi svojim znanjem i radom trebali biti baza znanja književnim generacijama koje dolaze. Dobronamjerni književni i životni savjeti neka ipak ostanu mala tajna prisutne publike.
Autorice zbornika u kojemu su pisale o najdražim književnim likovima osvrnule su se i na golemu važnost dječje književnosti za razvoj čitatelja, posebno Vjekoslava Huljić koja je znalački obrazložila izbor najdražeg lika u zborniku „Spisateljice biraju“, Pipi Duge Čarape, a Goga Hajtić sjajno se nadovezala objašnjavanjem važnosti drugačijih djevojčica, primjerice one jedne koja s dječacima igra nogomet – a svima treba jedna baš takva da im objasni značenje svijeta koji ne igra po istim i nametnutim pravilima. Takva „avangardna“ stvorenja i u književnosti i u zbilji stvaraju bolje svjetove. Danijela Crljen također je istaknula važnost poštena književnog rada i otpora društvenim anomalijama u svijetu u kojem gotovo bilo tko, a pogotovo žena, teško uspijeva bez proračunatih političko-životnih poteza. Nataša Jukić prisnažila je dojmove kolegica isticanjem da je Julijana Matanović izborom i bodrenjem „svojih cura“ svima nama bila ne vjetar, nego uragan u leđa, ili riječima potpisnice ovoga članka – šljokičasto superljepilo. A u domenu tih nevjerojatnih ljepila, koja vješto sljubljuju pukotine i krhotine, spajaju ljude, otkrivaju prijateljstva i suradnje te grade mostove, a ne zidove zasigurno spada i hrabra, marljiva, topla, talentirana i sposobna Nataša Jukić.
