Posljednjeg rujanskog vikenda se u Beogradu održalo Europsko veslačko juniorsko prvenstvo, a Hrvatska je na natjecanje poslala osam posada.
U Lijepu našu se vraća jedna medalja i to ona oko vrata Roka Boškovića, člana splitskog Mornara, koji je u konkurenciji 12 skifova osvojio medalju brončanog sjaja. Ovaj talentirani veslač je do borbe za medalje došao kroz repasaž, nakon što je u svojoj kvalifikacijskoj skupini bio četvrti. Do najvećeg uspjeha u karijeri koja traje sada već pet godina stigao je vremenom 7:32.17.
Nije tajna da je splitsko veslanje dalo velika imena ovog sporta. Braća Siniša i Nikša Skelin su nezaobilazna imena kada se priča o ovom izrazito zahtjevnom sportu, a iako je rođenjem Velolučanin, ne možemo ne spomenuti pokojnog Pericu Vlašića, legendu hrvatskog veslanja, koji je također bio mornarovac po članstvu.
Ne sumnjamo da ćemo o Roku i u narednim godinama pisati u superlativima, a mi smo ga odlučili posjetiti za vrijeme jednog treninga, kako bismo iz prve ruke vidjeli zavesjale ovog mladića pred kojim je svijetla budućnost.
Veslač koji je htio biti tenisač, plivač, judaš...
Na početku smo ga upitali jesu li mu se slegli dojmovi nakon najvećeg uspjeha u karijeri.
- Mislim da mi se dojmovi još nisu u potpunosti slegli jer nisam ni sanjao da bih mogao osvojiti medalju. To mi je bila prva veća regata tako da prije natjecanja nisam ni znao čemu se nadati niti kakav sam u usporedbi s konkurencijom. Nakon kvalifikacija mi je postalo malo jasnije kakvo je stanje i shvatio sam da imam dobru šansu za ući u finale. To sam na kraju i uspio, čime su moji ciljevi bili na neki način ostvareni. U finale sam ulazio bez nekog posebnog presinga i s ciljem da što bolje odradim sve sa svoje strane, ne misleći previše o tome koji će mi plasman to donijeti. Trka je od samog početka tekla po planu i stvarno sam dao sve od sebe, a presretan sam što je na kraju to rezultiralo medaljom - rekao nam je na početku razgovora Roko.
Dugo se tražio po raznim sportovima, ali veslanje je srećom na kraju prevagnulo.
- Veslanjem se bavim već 5 godina, a prije toga sam isprobao brojne sportove poput plivanja, juda i tenisa. Svi oni mi se nekako nisu činili za mene, a odlazak na treninge mi nije predstavljao neku sreću. Nakon tenisa sam se odlučio za neki sport vezan uz vodu pa je izbor spao na veslanje ili vaterpolo, ali kako mi je tata trenirao veslanje dok je bio mlađi i znao mog sadašnjeg trenera, izbor je ipak spao na veslanje. To mi je odmah bilo nešto drukčije jer sam na njemu prvi put osjetio kako se mogu umoriti do samih granica što mi se odmah svidjelo jer sam tu jasno znao u kakvoj sam formi u svakome trenutku i jasno se mogao pratiti napredak.
Tako npr. imamo ergometre (sprave za veslanje) na kojima se može poprilično detaljno vidjeti kakvom snagom i izdržljivošću raspolažeš te stalno znaš tko je bolji od tebe, a tko lošiji, što na neki način predstavlja veliku motivaciju jer stalno pokušavaš postati bolji od ovoga ispred sebe. Najbolji je osjećaj kad shvatiš da si u tome napokon i uspio iako tada već krećeš prema idućem. To je super jer tako, okupiran time da ga pobijediš, sve do nekog većeg natjecanja ni ne primijetiš koliko si zapravo ti napredovao pa iznenadiš samog sebe - kazuje nam Roko.
Veslanje je jedan od najzahtjevnijih sportova i potrebno je mnogo odricanja. Roko je toga itekako svjestan.
- Iako ne podcjenjujem druge sportove mislim da veslanje spada u najtežu skupinu s obzirom na to da se na veslanju aktiviraju skoro svi mišići. Dobar veslač mora imati snažne noge, trup i ruke da bi sve uspjelo pratiti tempo koji se traži tijekom veslačke trke i da bi se uspio potrošiti do svog maksimuma. Mislim da je cilj u veslanju nekako pronaći zlatnu sredinu između snage i izdržljivosti, što bi uz dobar psihološki pristup i spremnost da sve to iskoristiš trebalo dovest do nekakve optimalne razine. Mislim da je također potrebno dosta odricanja jer kad ovako objektivno pogledam nije se lako dizati u 5 sati ujutro i odlaziti svaki dan na trening, ali meni iskreno i ne predstavlja neki problem.
Treninzi mu se svakodnevno razlikuju.
- Klub je pored Poljuda i u njemu nam se sve nalazi, od hangara s brodovima do teretane. Prednost nam je što nikad ne znamo kako će nam trening izgledati jer uvelike ovisi o vremenu taj dan pa tako ako je more mirno idemo veslat, a u suprotnom ili trčimo ili radimo nešto unutar kluba. Zadovoljan sam s uvjetima koje imam u klubu i stvarno mislim da nam je sve omogućeno od opreme, super trenera i cjelokupne atmosfere koja te dodatno motivira da ostvariš dobre rezultate - opisuje nam Roko.
Nažalost, od veslanja ne dobiva nikakve prihode. Štoviše, prima tek stipendiju Grada Splita na osnovu školskog uspjeha, što potvrđuje da se radi o iznimnom mladiću. Sada se ozbiljnije posvetio veslanju, o čemu govori sljedeće:
- Tek sam prošle godine krenuo ozbiljnije trenirati tako da mi je ovo zapravo bila prva međunarodna regata pa se svi moji ostali uspjesi baziraju na nacionalnoj bazi od kojih bi možda izdvojio naslov državnih prvaka u dvojcu na parice s Gordanom Milovcem i pobjedu na daljinskoj regat (8 km) prošle godine, koja mi je bila najveće iznenađenje jer nisam očekivao tako dobar plasman. Na njoj sam shvatio da mogu konkurirati ostalima i ona mi je bila najveća motivacija za povećanje volumena treninga - priča nam Roko.
"San mi je doći na razinu braće Sinković i Damira Martina"
U idućoj godini ga čekaju mnoga uzbuđenja.
- Ovo mi je tek prva godina juniora tako da sljedeće godine još imam priliku natjecati se u ovoj kategoriji i tada će najvjerojatnije biti europsko prvenstvo u svibnju, a svjetsko u kolovozu. To su mi najbitnije regate na koje se najviše moram usredotočiti, a do tog ćemo razdoblja imati razne provjere na ergometrima i daljinskim regatama, koje kreću već sljedećeg mjeseca i omogućuju lakše praćenje forme u kojoj se nalazim tako da sada zapravo slijedi najbitniji dio godine gdje se postavljaju temelji za sljedeću sezonu. Mislim da ta testiranja na ergometrima svim veslačima predstavljaju najveći strah jer na njima ne moraš paziti ni na tehničke detalje kao u brodu već se samo moraš u potpunosti fizički potrošiti - govori Roko.
Nije bilo teško pogoditi na čiju razinu želi doći.
- San mi je doći na razinu braće Sinković i Damira Martina, naših najboljih veslača. Svjestan sam da to zahtijeva mnogo truda, rada i odricanja. Trudim se ići korak po korak.
Roko je još uvijek učenik, a njegov životni ritam je uistinu nevjerojatan.
- Ako se vrijeme dobro isplanira sve se može stići pa tako i sport uz školu. Dok traje školska godina imam jedan trening dnevno, ali svaki dan u tjednu. Tek prije bitnijih regata radimo po 2 treninga dnevno. Uglavnom se svi najviše šokiraju na to da se moram dizati u 5 da bi otišao na trening jer je tada more najmirnije.
Iako to nekima zvuči nemoguće, mislim da sve ovisi o bioritmu na koji si naviknut jer je i meni kao i svima ostalima u mom klubu to u početku predstavljalo problem, a sada nam je to postalo normalno pa nam se čak zna dogoditi i kad imamo slobodno jutro da se probudimo u 5 sami od sebe. Ja si u glavi postavim što sve moram obaviti i do kada pa se onda tako natjeram da krenem sa svim obavezama na vrijeme i sve nekako uspijem stići - rekao nam je na kraju ugodnog razgovora Roko.