Splitski svećenik don Ante Žderić je na Facebooku sa svojim prijateljima podijelio svoja promišljanja o životu i smrti.
Evo što je napisao:
Otajstvo života neodvojivo je od otajstva umiranja i smrti, od činjenice prolaznosti. Život i smrt neprestano se isprepliću, nadopunjuju i slijede. Smrt je životu kao sjena čovjeku. Neodvojiva je od njega i vidljiva kad ga obasja sunce, tj. kad se nađe u domeni trpljenja i bolesti.
Tu se pokaže naša krhkost i činjenica da smo pod ovim nebom samo putnici, privremeni stanovnici, prolaznici. Na pitanje smrti nikad se ne možemo naviknuti. To je stvarnost koja nas nadilazi i izaziva u nama mučnu tjeskobu. Uvijek nas podsjeća da nismo začetnici vlastitog života, vlastitog postojanja. A još manje njegovi gospodari. Nitko nije imun na pitanje smrti i ono nipošto nije rezervirano za promišljanje samo onih koji bi bili religiozni.
Čovjek se sam ne može nositi sa smrću. Njezina je snaga neumoljiva. Ona gazi sve pred sobom. Ne bira. Ne štedi. Nema zaklona niti lijeka protiv nje. Pred njom u vodu padaju sva uvjerenja i filozofije, ideje i stavovi. Ona u čovjeku izaziva mučninu postojanja jer mu prijeti potopiti ga u besmisao.
Samo snaga vjere daje čovjeku vidjeti preko groba, s druge strane. To je jedina stvarnost koja otvara optiku pogleda da može vidjeti i ono što tjelesnim očima nije vidljivo. Onkraj vidljivoga. Zato vjera čuva život od očaja pred snagom umiranja i smrti. Umirućeg čuva od ogorčenosti zbog života koji se s ovu stranu groba približio kraju. A reprize nema. Zato je u susretu sa smrću vjera nezamjenjiva. Samo njezina snaga omogućuje čovjeku nadići snagu smrti i reći joj - ja te se ne bojim!
Smrt i umiranje činjenice su koje obilježavaju naše postojanje od začeća. Nema čovjeka koji se nikada nije susreo s kategorijom smrti. Ona se često pokazuje kao zajednički višekratnik života. Vjera je jedina kategorija koja pitanju smrti daje smisao. Bez nje, smrt bi dominirala i bila bi konačna točka na kraju rečenice života. Ona bi bila naš početak i kraj, stvarnost koja bi trajno omeđivala naše postojanje, vraćajući ga u ništavilo.
Ne želim reći da sam imun na pitanje smrti. Bila bi to tvrdnja kojom bih uvjeravao i sebe i druge u nešto što ni objektivno niti subjektivno ne stoji. Zapravo, bunim se protiv smrti. Ona meni uvijek izaziva protivljenje. Valjda je tako u srcu svakog normalnog čovjeka. To je činjenica na koju se nikada ne možemo naviknuti.
Svaka smrt neizostavno u meni pokreće pitanja. Već toliko puta i upravo baš svaki put. Ona je kao neki Damaklov mač koji uvijek prijeti iz nekog prikrajka dokrajčiti sve ono oko čega se čovjek trudi. Pred njom smo unaprijed osuđeni biti gubitnici. Ako nemamo vjere.
Lagao bih kad bih tvrdio da smrt u meni ne ostavlja prazninu. Uvijek ostajem samo čovjek. Odlazak dragih ljudi iz života i pogleda srca i oka na njihovom mjestu ostavlja prazninu, neizbrisiv trag. Ožiljci uvijek ostanu, tuga dođe tako nenadano, nenajavljeno... Život ide dalje, bol ostaje zapretena negdje u grudima.
Čovjek je nekako nesvjesno pokušava izbaciti, odahnuti od nje, ukloniti je iz svoga bića ali - ne ide. S vremenom se samo navikneš na prazninu. Ali ne boli manje. Valjda je to dio neke Božje pedagogije kojom nam ne dozvoljava uljuljkati se u lažnu sigurnost postojanja. Ne znam. Vjerujem da je tako i da iza svega toga postoji neki duboki smisao koji ne razumijem, ali slutim. Javlja se negdje na obzoru postojanja. To je nešto što daje snagu za živjeti dalje usprkos ponekad nepodnošljivoj lakoći kojom smrt zaprijeti pomesti sve ono do čega mi je stalo. Zato smrt budi zebnju, a vjera nadu koja ne dozvoljava da mi srce drhti pred otajstvom umiranja.
Pred iskustvom groba ostajem nijem. I ja i svaki čovjek. Krik boli tu jest neka vrsta oduška, ali on ne pušta bol gubitka iz grudi. Ona ostaje. Smrt je vječni podsjetnik na krhkost našega bića i postojanje koje danas jest, a sutra već nije. Kasnije ostanu samo sjećanja. A i ona samo privremeno.
Sada je vrijeme cvijeća i svijeća. Lijepo je to, neko godišnje kolektivno sjećanje. Doseg naše kulture i uljudbe, profinjeni način pokazati sebi i drugima da nam je stalo. Htio bih misliti da je to cvijeće koje polažemo na grobove zaista i znak naše ljubavi. Iskustvo pokazuje da to često nije tako. Možda se neka ljubav probudi onda kada nam bližnji umru. Tragično je kad nas smrt mora podsjetiti na ljubav.
Ja bih radije da se volimo dok smo živi. Ne bih da me smrt podsjeća na ljubav prema bližnjima. Ja bih da me na to podsjeća život. A u smrti svi bivamo isti. Nijemi na sve ono što živi o nama kažu ili što tvrde o svojim odnosima prema nama dok smo bili živi. Ili našim odnosima prema njima. Tako se pijetet prema mrtvima nerijetko pretvara u poruku o živima. Ja bih radije da svjedoči život, a ne okićeni grob. Stavljamo cvijeće na grobove, a tako rijetko cvijeće poklanjamo živima.
Valjda mislimo da im je milije kad su mrtvi. Ako nas smrt uči o životu, onda nismo živjeli. Smisao življenja nije da ga razumijemo nakon smrti i da se udaramo u čelo pitajući se gdje nam je bila pamet.
Ja bih da se volimo dok smo živi. Živi čovjek sve osjeća. Mrtvim je kostima svejedno.
[fb_pe url="https://www.facebook.com/ante.zderic.31/posts/1076938625816437" bottom="30"]